15maj.com
Home BHlist Historija Tuzlarije
Nastavljeno beogradsko suđenje Jurišiću

Svjedočenje protiv Ilije odbio Nenad Dragić

Suđenje Bosanskom državljaninu Iliji Jurišiću pred navodnim vijećem za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu nastavljeno je jučer svjedočenjem bivših vojnika JNA Branka Jovića i Ljube Tešića. Svjedočenje protiv Jurišića odbio je Nenad Dragić, koji se nije pojavio pred sudskim vijećem. Svjedoci Jović i Tešić govorili su o navodnom stradanju u koloni, navodnom sukobu sa pripadnicima TO Tuzla, a rekli su da ne poznaju Jurišića i njegovu ulogu u maju 1992. godine.

„Niko od njih nema pojma ko je Ilija Jurišić. Oni govore o svom navodnom stradanju, a njihovim svjedočenjem Tužilaštvo pokazuje da igra na emocije. Međutim, u petak svjedoči Mato Divković, bivši pripadnik MUPa Tuzle, koji je ključni svjedok u ovom slučaju“, pojasnio je za Oslobođenje Sinan Alić, predsjednik Fondacije „Istina, pravda, pomirenje“ iz Tuzle.

Advokat Stevan Protić, koji brani Iliju, napominje da se „optužba zanijela sama sobom“. Izvode se svjedoci, ističe Protić, koji nemaju veze sa Jurišićem, a uporno se prezentira priča o cjelokupnom incidentu na Brčanskoj Malti.

„Tu priču mi ne negiramo. Tu je bio incident u kojem su nedužni ljudi stradali, ali odgovornosti našeg branjenika nema. On jednostavno nije kriv za događaje od 15. maja 1992“, kazao je Protić.

Suđenje Jurišiću se nastavlja danas, kada bi Tužilaštvo trebalo izvesti tri nova svjedoka. Nakon toga će se odrediti novo ročište na kojem bi se u svojstvu svjedoka trebao pojaviti i zloglasni komandir srpsko-četničke armije na Majevici Mile Dubajić.
29.03.2008.
Nastavljeno suđenje Iliji Jurišiću u Beogradu

Svjedoci odbijaju pozive Tužilaštva

Svjedočenjima Miodraga Vukmirice i Radana Krstića u petak je pred Vijećem za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu nastavljeno suđenje Tuzlaku Iliji Jurišiću, koji se tereti da je 15. maja 1992. godine naredio napad na kolonu JNA prilikom njenog povlačenja iz Tuzle.

Jučer je trebao svjedočiti i Goran Ilić iz Zvornika, no on je odbio poziv beogradskog Tužilaštva za ratne zločine, te prilikom uručenja poziva kazao kako ne želi svjedočiti o „tuzlanskoj koloni“.

Većinu svog izlaganja Vukmirica i Krstić su zasnovali na vlastitom stradanju prilikom izlaska kolone. Ni jednom rečenicom nisu spomenuli Iliju Jurišića, a negirali su činjenicu da su ga poznavali.

Interesantno je da, iako se radi o svjedocima optužbe, tužilac Vladimir Vukčević nije imao ni jedno pitanje za Radana Krstića, a Miodrag Vukmirica je dao identičan iskaz kao i 1992. godine u tuzlanskoj bolnici.

U svomobraćanju svjedocima Jurišić je izrazio žaljenje zbog njihovog stradanja, ali je ustvrdio da on nije odgovoran za njihove patnje. Također, svjedocima je predočena kompletna snimka sukoba sa Brčanske Malte. Advokati Stevan Protić i Đorđe Dozet taj snimak namjeravaju prezentirati svim svjedocima, jer je, prema njihovim riječima, optužba „montirala snimak tuzlanske kolone i sarajevske Dobrovoljačke ulice“.

Suđenje Iliji Jurišiću se nastavlja u ponedjeljak, kada će svjedočiti nova tri svjedoka optužbe.
09.03.2008.
Fondacija ˝Istina Pravda Pomirenje˝

Ko se boji haške dokumentacije?

Fondacija Istina Pravda Pomirenje zaprepašćena je činjenicom da je sudbina haške dokumentacije ispolitizirana u dnevno-političke svrhe. Zašto se i sama inicijativa, da se haška dokumentacija pohrani u Bosni i Hercegovini, pokušava zaustaviti vetom u Predsjedništvu BiH? Zbog toga je i zatraženo hitno zasjedanje Skupštine Republike Srpske, jer je neko procijenio da bi dolazak haških dokumenata u BiH predstavljao destruktivan potez koji, ni manje ni više, ugrožava vitalne interese Republike Srpske.

Panični strah kojeg je u Republici Srpskoj izazvala inicijativa dvojice članova Predsjedništva BiH je gotovo identičan strahu kojeg je u Beogradu prouzrokovala vijest da bivša haška tužiteljka, Karla del Ponte, najavljuje izlazak svoje knjige «Lov». I iz Beograda, kao i iz Banjaluke, poručeno je da knjiga može ugroziti vitalne interes Republike Srbije.

Svjesni činjenice da nacionalni sudovi neće biti u stanju kvalitetno procesuirati preostale osumnjičene za ratni zločin bez oslanjanja na obimnu hašku dokumentaciju, ali i činjenice da se dokumentima može manipulisati u dnevno-političke svrhe, imajući na umu da će konačnu odluku o sudbini haške arhive donijeti osnivač Tribunala u Hagu, a to je Savjet bezbjednosti UN, Fondacija Istina Pravda Pomirenje izražava svoj stav da je logično da se obimna arhiva preseli u Bosnu i Hercegovinu, ali da ostane u vlasništvu Ujedinjenih naroda i bude pohranjena u njihovoj misiji u Sarajevu.

Samo na taj način otkloniće se nepovjerenje koje svjesno pothranjuju političari, ali i stvoriti pretpostavke da ta dokumentacija bude na dohvat ruke pravosudnim institucijama država u regionu te istraživačima naše nedavne prošlosti. Preseliti obimnu hašku građu na Ist River jednostavno znači onemogučiti jedne i druge da kvaliteno odrade svoj posao. A bez njega nema ni istine, niti ona, ma kakva bila, može ugroziti nečije vitalne interese. S njom se naprosto treba sučiti.

Sinan Alić, predsjednik
Fondacije Istina Pravda Pomirenje
29.11.2007.
SINAN ALIC Sinan Alić, predsjednik Fondacije Istina Pravda Pomirenje

Slučaj Ilije Jurišića je politički montiran

 Razgovarala: Maja Nikolić

Sinan Alić, predsjednik Fondacije "Istina Pravda Pomirenje" govori o politički montiranom slučaju Ilije Jurišića, Tuzlanskoj koloni, te o slučaju «Kapija» koji već 12 godina stoji bez optužnice. Alić otvoreno prepričava zašto se sve prelama na Tuzli i što bi bilo sa slučajem Jurišić da nema ove Fondacije. Fondacija Istina Pravda Pomirenje ne razmišljajući o tome hoće li netko biti osumnjičen skuplja dokumenta, novac osigurava uz potporu građana koji su shvatili ozbiljnost ovoga posla. Osnovna zadaća je prikupljanje dokumentacije i njeno čuvanje od zaborava kako bi budući historičari mogli kvalitetno kroz argumente proučavati dokumente. Alić je kazao koji su zaključci regionalne Konferencije o odgovornosti medija za ratne zločine na teritoriji bivše Jugoslavije, koja je prethodnih dana održana u Dubrovniku.

02.10.2007.
Načelnik Jasmin Imamović govori za Oslobođenje

Mi smo žrtve tuđe obijesti

Tuzla danas slavi Dan oslobođenja. To je podsjećanje na drugi oktobar 1943, dan kada su antifašisti oslobodili grad i držali ga u svojim rukama četrdesetak dana. Tada je Tuzla bila najveći slobodni grad u kontinentalnom dijelu Evrope, koju je bila okupirala Njemačka. Takođe, u današnjem Oslobođenju je i poklon DVD, dokumentarac „Žrtva je krivac“. Oba pomenuta detalja su bila razlog za razgovor sa tuzlanskim gradonačelnikom Jasminom Imamovićem.

Borba protiv laži

•„Žrtva je krivac“ intrigantan naziv filma ili...?

Autori su mu dali ime, ali je u skladu sa stilom Tuzle, koja se uvijek istinom borila protiv laži, antifašizmom protiv fašizma i svjetlom protiv mraka. S obzirom na takav stil i opiranje silnicima, često moramo dokazivati da smo na pravoj strani, da smo žrtva obijesti drugih, a nekrivci za nečovječna djela. Tematika filma je situacija kada čovjeka, koji se branio, žele proglasiti krivcem.

•Kako je došlo do toga?

Manipulacije i laži su često djelotvorne. Mašinerija ratnog zločinca Radovana Karadžića sačinila je krivične prijave za navodne ratne zločine nad vojnom kolonom u Tuzli protiv 66 Tuzlaka. Prijavu je režim u Beogradu, sa svim lažima u njima, preuzeo od Karadžićevih organa i na osnovu toga pokrenuo proces. Zbog toga Ilija Jurišić leži u beogradskom pritvoru lažno osumnjičen od Karadžića i Beograda, a sam Karadžić i Ratko Mladić slobodno hodaju Srbijom.

•Tuzlanske vlasti stalno ističu svoju antifašističku auru. Zašto?

Zato što je fašizam stalna opasnost, koja lebdi nad nama svima. Tuzlaci su svoju orijentaciju pokazivali i ranije, a i u novijoj istoriji – od drugog oktobra 1943.godine, na početku rata u BiH 1992.godine, tokom i nakon rata. Ovdje su uvijek pobjeđivale napredne snage, danas socijaldemokrati. U prošlom i ovom ratu Tuzlaci su bili pobornici suživota i tolerancije. Dali su značajan doprinos u borbi protiv fašističkih snaga. Kao opredijeljeni i dokazani antifašisti, ovdje su multietničke snage započele borbu protiv stratega okupacije i etničkog progona u Bosni i Hercegovini, koje su predvodili Milošević i generali bivše JNA. U ratu Tuzla nije bila mjesto etničkih progona, silovanja, logora, niti drugih civilizacijskih atavizama.

Svima treba jednakost

•Po mnogim ocjenama, Tuzla je i u BiH posebnost?

Zavisi kako je ko percepira. Generalno, u BiH neprekidno traje borba za jednakost svih građana. Međutim, vođstva tri naciona: Bošnjaka, Srba i Hrvata, smatraju da jednakost treba samo za njihove sljedbenike, dok drugi mogu biti obespravljeni. Mi smo zemlja krajnosti. Imali smo pretjerivanja u ateizmu, sada imamo i u teizmu, jer su jedni uvijek isključivali druge. U Tuzli ima zagovornika i isključivosti, ali su u prvomp lanu snage koje uvažavaju različitosti. Po tome grad jeste poseban. Prosječni Bosanci i Hercegovci su vijekovima takvi. Smatram da je Tuzla paradigma „razumne“ Bosne. Kada polarizovane i isključive snage prihvate različitosti i prava drugih, BiH će ući u mirnije vode. Tuzla je u njih već zagazila, poručuje Jasmin Imamović.

•Koji su rezultati Tuzle između dva jubileja?

Prošle godine smo imali restrikciju vode, koja je trajala četiri decenije, a sada je nema. Prošle godine su bili aktivni uzroci tonjenja grada, stari više od stoljeća, a sada toga nema. To su dvije istorijske referense. U strogom centru su nakon više decenija obnovljene fasade zgrada. Inače, za posljednje četiri godine smo na planu toplifikacije, uređenja vodotoka, proširenja javne rasvjete i izgradnje asfaltnih puteva uradili više nego u prethodne tri decenije. Od 2001. do ove godine u gradu je sagrađeno 402.216 kvadratnih metara stambeno - poslovnog prostora..., govori nam Jasmin Imamović, načelnik Tuzle.

Jasmin Imamović je jedan od najagilnijih gradonačelnika u BiH. Ove godine Evropsko udruženje menadžera mu je dodijelilo priznanje naj menadžera jugoistočne i srednje Evrope, radi doprinosa na stvaranju ambijenta za biznis, ukupan razvoj grada, turizam, kulturu... Dobio je i nekoliko evropskih priznanja za multikulturu i suživot...

(Vehid JAHIĆ - Oslobođenje)
02.10.2007.
Fondacije «Istina, Pravda, Pomirenje»

Tužba protiv ombudsmena revolveraša

Fondacija Istina Pravda Pomirenje izražava svoje ogorčenje i zaprepašćenje bahatim ponašanjem ombudsmena Bosne i Hercegovine Vitomira Popovića, koji, nezadovoljan radom novinara, problem želi riješiti «metkom u čelo». Čovjek kojeg su građani ove zemlje plaćali da bi štitio i promovisao ljudska prava, posljednjim činom samo je potvrdio osnovane sumnje da je pripadao Karadžićevim eskadronima zaduženim za etničko čišćenje nesrpskog stanovništva u Banjaluci. Ako danas, dvanaest godina nakon završetka rata, taj čovjek ljudska prava štiti «metkom u čelo» onda se s pravom čovjek pita šta je radio i kako se ponašao Vitomir Popović dok je SDS-ova «crna konjica» žarila i palila Bosnom i Hercegovinom.

Fondacija Istina Pravda Pomirenje, koja se uz ustalo bavi i promocijom javnog suočavanja sa prošlošću, ne može zanemariti činjenicu da je Vitomir Popović, uz nečiji politički blagoslov, ipak proveo izvjesno vrijeme na poziciji ombudsmena za ljudska prava BiH. Hoće li neko bosanskohercegovačkoj javnosti položiti račun zbog toga? Hoće li neko od sadašnjih vlastodržaca objasniti svoje potpise na saglasnost za ponovni izbor banjalučkog revolveraša, koji je zaustavljen upravo zahvaljujući medijskom pritisku?

Slučaj Popović je najbolja ilustracija da država Bosna i Hercegovina mora ući u proces lustracije u svim sferama života i osloboditi se onih kojima je ratna opcija predstavlja jedino rješenje ex-jugoslovenske krize. A njih ima i u parlamentima, i u policiji, i u državnim institucijama i, kao što smo se mogli uvjeriti, među onima kojima bi zaštita i promocija ljudskih prava trebala predstavljati svetinju. Umjesto toga oni se lakše prihvataju pištolja.

Duboko svjesni da je posljednjim činom, iz očigledno bogatog i isprobanog repertoara terora i presije, Vitomir Popović zaprijetio novinaru «metkom u čelo», Fondacija Istina Pravda Pomirenje će podnijeti krivičnu prijavu protiv dotičnog revolveraša Kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu. Pozivamo one koji su mu omogučili dosadašnju poziciju da pod hitno zaštite javni moral i ugled institucije u kojoj sjedi i pokrenu mehanizam udaljavanja Popovića iz institucije ombudsmena BiH.

Sinan Alić, predsjednik
Fondacije Istina Pravda Pomirenje

Tuzla, 02.10.2007.
23.09.2007.

Puštena fontana podignuta u znak sjećanja na 15. maj 1992. godine

15.maja 2007. godine položen je kamen temeljac za fontanu na Brčanskoj Malti, u znak sjećanja na 15. maj 1992. godine, kada se Tuzla odbranila od agresora. Prilikom polaganja kamen temeljca Selmim Bešlagić je rekao "Odbranili smo i pokazali kako se brani Tuzla i kako se brani Bosna i Hercegovina. Danas kada su općinske vlasti odlučile da ovdje prave fontanu, prva asocijacija mi je bila da je voda izvor života. 15. maja je spašen život"

Četiri mjeseca poslije, fontana je gotova, voda je puštena. Za one koji nisu imali priliku da vide kako to izgleda pripremili smo par fotografija.
fontana posvecena odbrani grada Tuzle od agresora 15.maj 1992

fontana podignuta u znak sjećanja na 15. maj 1992. godine
(Tuzlarije)

Laži srbijanske vlade


Kako je Jeremić obmanuo Alkalaja

Sramotnu šutnju državnih organa povodom drskog, nezakonitog hapšenja Tuzlaka Ilije Jurišića prekinuo je ministar vanjskih poslova BiH Sven Alkalaj. Prema pouzdanim informacijama Dana, ministar Alkalaj je uoči prošlonedjeljne zvanične posjete Beogradu najavio svojim domaćinima da insistira da prva tačka razgovora bude Jurišićevo tamnovanje u Beogradu, unatoč nezakonitom hapšenju i činjenici da tamošnje tužilaštvo već mjesecima nije u stanju ni da sastavi optužnicu protiv njega. I zaista, to i jeste bila prva tačka razgovora. No, srbijanski ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić je šokirao svog gosta tvrdnjom da Ilija Jurišić ima i srbijansko državljanstvo, te da ga po tom osnovu tamošnje vlasti ne mogu izručiti Bosni i Hercegovini. Dodao je i to da je njegov kolega srbijanski ministar pravosuđa Dušan Petrović prezentirao dokaze o Jurišićevom srbijanskom državljanstvu Bariši Čolaku, ministru sigurnosti BiH, prilikom njegove nedavne posjete Beogradu i razgovora o Jurišićevom statusu. Međutim, Dani od neposrednog svjedoka sastanka Petrovića i Čolaka saznaju da je ministar Jeremić iznio notornu laž: o navodnom Jurišićevom srbijanskom državljanstvu nije bilo ni riječi, niti je Petrović prezentirao bilo kakve dokaze!
08.09.2007.
Petar Kovačević, čelnik Komisije za zaštitu ličnih podataka

Beograd je nelegalno dobio adrese

Zvanično nema podataka da je ijedna institucija u BiH Srbiji dostavila lične podatke bilo kojeg bh. građanina, izjavio je za „Dnevni avaz“ Petar Kovačević, predsjednik Komisije za zaštitu ličnih podataka BiH.

S obzirom na to da Okružni sud u Beogradu tvrdi da je adrese više osoba koje dovodi u vezu sa slučajem „Tuzlanska kolona“ dobio od organa BiH, Kovačević je konstatirao da je u tom slučaju očito riječ o nelegalnom prijenosu podataka.

Kako je pojasnio, obaveza svake institucije koja ima uvid u lične podatke građana je da prilikom njihovog upućivanja u inozemstvo o tome obavijesti Komisiju. Ako za prijenos podataka postoji zakonsko uporište,

Komisiju je neophodno obavijestiti, dok u slučajevima kada iza toga ne stoji nijedan međudržavni sporazum ili zakon, Komisija je ta koja daje saglasnost na prijenos informacija.

- Bilo bi dobro da vidimo ko je od bh. organa i na osnovu čega dostavio lične podatke bh. građana. Zakonom je uređeno da zemlja u koju se podaci upućuju mora imati nivo zaštite ličnih podataka u skladu s Evropskom konvencijom o zaštiti osoba u pogledu automatske obrade ličnih podataka, a Srbija ne spada među te zemlje - rekao je Kovačević.

Dodao je da bolje stanje na polju zaštite ličnih podataka građana treba očekivati od početka sljedeće godine, kada bi trebala zaživjeti Agencija za zaštitu ličnih podataka.
Kazna i 100.000 KM Dostavljanje ličnih podataka bilo kojeg bh. građanina u inozemstvo predstavlja jedan od najtežih prekršaja Zakona o zaštiti ove vrste podataka. Novčana kazna za taj prekršaj kreće se od 50.000 do 100.000 maraka.

(S.Š.-Avaz)
07.09.2007.

Press konferencija povodom skupa ˝ODBRANA TUZLE – Pravda za Iliju Jurišića˝

Skup nije politički već je odgovor na manipulacije iz Beograda
Danas je u Hotelu "Tuzla" održana konferencija za novinare u povodu skupa pod nazivom Odbrana Tuzle – Pravda za Iliju Jurišića. Osim predstavnika Fondacije «Istina, Pravda, Pomirenje», na konferenciji je bio i dio ekipe koja je realizovala dokumentarni film o odbrani Tuzle «Žrtva je krivac», režisera Ahmeda Imamovića. Dokumentarni film će biti premijerno prikazan u ponedjeljak 10.09. 2007. godine u 19:30 sati, u SKPC-u «Mejdan», a zatim i na Federalnoj TV u 20:05 sati.

OPSIRNIJE

06.09.2007.
Fondacija «Istina, Pravda, Pomirenje»

Najava press konferencije povodom skupa ˝ODBRANA TUZLE – Pravda za Iliju Jurišića˝

U petak, 07.09.2007. godine, sa početkom u 10, 00 sati, u Kongresnoj Sali, na galeriji Hotela “Tuzla”, održat će se konferencija za novinare, u povodu skupa pod nazivom ODBRANA TUZLE – Pravda za Iliju Jurišića. Na konferenciji će učešće uzeti predstavnici Fondacije kao i ekipa koja je realizovala dokumentarni film o odbrani Tuzle „ŽRTVA JE KRIVAC“, režisera Ahmeda Imamovića. Dokumentarni film će biti premjerno prikazan u okviru skupa u ponedjeljak 10.09.2007.godine u 19:30 sati u prostorijama SKPC“Mejdan“ Tuzla.
09.08.2007.
Internacionalizacija slučaja Bešlagić i Jurišić (1)

Obraćanje Vladi Italije vodećih ljudi Bolonje

U situaciji nevjerovatne indiferentnosti države BiH u iskonstruisanom slučaju države Srbije protiv Ilije Jurišića i njenim problematičnim Interpolovim potjernicama, raduje nas internacionalizacija ovog problema koju su pokrenuli italijanski prijatelji Tuzle i BiH. Učinili su to čelni ljudi Bolonje, gradonačelnik Sergio Cofferati i predsjednik Gradskog vijeća Bolonje Gianni Sofri obraćanjem Vladi Italije. Tekst njihove izjave prenosimo u cijelosti.
--------------------------------------------------------------------------------

ZABRINUTI VIJESTIMA KOJE DOLAZE IZ BOSNE I HERCEGOVINE U VEZI SA BIVŠIM GRADONAČELNIKOM TUZLE SELIMOM BEŠLAGIĆEM:

IZJAVA GRADONAČELNIKA SERGIO COFFERATI I PREDSJEDNIKA GRADSKOG VIJEĆA BOLONJE GIANNI SOFRI

Tokom tužnih i dramatičnih godina rata u bivšoj Jugoslaviji, Bolonja se povezala veoma jakim vezama prijateljstva, solidarnosti i saradnje sa gradom Tuzla. Između Tuzle i Bolonje potpisano je bratimljenje, realizirane su brojne posjete, učvrstila se trajna prijateljstva, koja su još i danas živa i intenzivna.

Glavni razlog ovakvih odnosa sa Bosanskim gradom kao privilegiranim sagovornikom, bio je u izboru, u ono vrijeme posebno hrabrom, od strane Tuzle da ostane interetnički i tolerantan grad, pružajući otpor svakom vidu oružanih prijetnji (Tuzla je bila u okruženju, bila je objekat krvavih napada), uprkos pokušajima nacionalizama koji su namjeravali podijeliti i stvoriti neprijateljstva između susjeda Srba, Hrvata, Muslimana. Tuzla je znala u takvim uslovima ostati izuzetak - grad interetničkog suživota, interkulturan, interreligijski, gotovo kao jedna poruka u boci povjerena budućim generacijama.

Simbol ovakvog izbora, ovakve izuzetnosti, ovakve političke linije bio je tadašnji gradonačelnik, Selim Bešlagić, sposoban da godinama okuplja oko sebe, sa povjerenjem, cjelokupno stanovništvo grada.

15. juna ove godine počela je da kruži vijest da je srpski sud izdao nalog za hapšenje i međunarodno izručenje, putem Interpola, za tri građanina Tuzle, od kojih je jedan upravo bivši gradonačelnik Bešlagić, danas član Parlamenta Bosne i Hercegovine. Optužba je „ratni zločin“ za jednu epizodu, još uvijek prilično diskutabilnu, vezanu za početak sukoba (maj 1992.).

Isporučen u Sud u Sarajevu od strane policije, Bešlagić, koji je odbio pozvati se na parlamentarni imunitet, i druga dva njegova sugrađanina, odmah su pušteni zbog „neodrživosti tužbe“, ali neće moći napuštati Federaciju bez rizika da će biti uhapšeni.

Nije malo onih koji smatraju da, u zemlji u kojoj istinski ratni zločinci Karadžić i Mladić još uvijek žive slobodni i bez uznemiravanja, široko zaštićeni, tužbe protiv Bešlagića i drugih građana Tuzle predstavljaju neku vrstu proste nakane i pobijanja protivnika činjenicama koje je on sam naveo.

13 italijanskih članova Parlamenta – među kojima Boato, Francescato, De Zulueta, Pellegrino, Piazza – obratili su se u vezi ovog teškog slučaja zahtjevom za pojašnjenje ministrima vanjskih poslova, unutrašnjih poslova i pravde.

Gradonačelnik Sergio Cofferati i Predsjednik Gradskog vijeća Gianni Sofri, podsjećajući na ulogu velike građanske važnosti koju je grad Tuzla imao u strašnim godinama i koju i danas ima; podsjećajući također na prijateljstvo koje povezuje gradove Tuzla i Bologna, izražavaju živu zabrinutost za slučajeve ovdje navedene, izražavaju svoju solidarnost sa Selimom Bešlagićem i traže od Vlade Italije da preduzme adekvatne inicijative.

Sergio Cofferati Gianni Sofri

Bologna, 1. avgust 2007.
09.08.2007.
Internacionalizacija slučaja Bešlagić i Jurišić (2)

Zahtjev 13 parlamentaraca Italije upućen Vladi Italije

Neovisno od čelnih ljudi Bolonje, Vladi Italije obratilo se i 13 članova Doma poslanika Parlamenta Italije sa zahtjevom ministrima vanjskih poslova, unutrašnjih poslova i pravde, sa pitanjima da li Vlada ima saznanja o teškom slučaju ograničavanja lične slobode koji pogađa neke cijenjene građane Bosne i Hercegovine i da li Vlada drži da može i hoće intervenirati – u granicama svojih mogućnosti i u smislu izjašnjenja da tako samovoljne mjere nisu primjenjive na italijanskoj i evropskoj teritoriji. U nastavku prenosimo integralni tekst Zahtjeva.
--------------------------------------------------------------------------------

Zahtjev članova Doma poslanika Parlamenta Italije

(Camera dei Deputati) upućen Vladi Italije

31.07.2007. u Domu poslanika Italije (Camera dei Deputati) predstavljen je zahtjev parlamentaraca u vezi sa slučajem Bešlagić, bivšim načelnikom Tuzle koji je osumnjičenim za ratni zločin. Autor zahtjeva je Marco Boato, poslanik Zelenih, a zahtjev je potpisan od strane još 12 poslanika ovog Doma.

“Dolepotpisani traže, da se zahtijeva od Ministara vanjskih poslova, unutrašnjih poslova i pravde da nas obavijeste, pretpostavljajući da:

- 15. juna 2007. Tuzlom, jednim od navećih gradova u BiH, je procurila vijest, a zatim je potvrđena u lokalnoj štampi, da je Sud Srbije izdao nalog za hapšenje i međunarodno izručenje, putem Interpola, za tri građanina Tuzle;

- Nekoliko dana prije u Beogradu je, tokom aerodromske procedure, uhapšen Ilija Jurišić, bivši predsjedavajući Općinskog vijeća ovoga grada i do danas još nije oslobođen,

- Zajedno sa Enverom Delibegovićem i Budimirom Nikolićem, nalog za hapšenje se odnosio i na bivšeg načelnika Tuzle, Selima Bešlagića, danas člana Parlamenta FBiH, optuženi za “ratni zločin” zbog jednog događaja vezanog za početak sukoba, kada je 15. maja 1992. jedna kolona JNA (tadašnja jugoslovenska vojska), koja je do tada već bila zauzela veći dio BiH, bila pozvana da napusti grad koji je odlučio da se suprostavi osvajačkom ratu koji su vodile srpske postrojbe, podržane od strane Slobodana Miloševića;

- U optužbi stoji da je nenaoružana kolona bila napadnuta i da je bilo ubijeno oko 200 vojnika. Već 1993. Tužilaštvo Miloševića je pokrenulo ovu inicijativu. Tužba je podržana od strane ratne policije Karadžića; na njoj su radile sve policije svih predsjednika RS, sve do Dodika.

«Optužbe i privođenja su van pameti – izjavio je Zdravko Đuranović za “Oslobođenje” od 16. juna (članak preveden na: www.osservatoriobalcani.org): Ratne vlasti Tuzle su zbrinjavale ranjenike iz kolone i pustili ih kućama. One su štitile ljudska prava svih građana. One su štitile multikulturu i zaštitile to jezgro Bosne. Štitile su civilizacijske tekovine i sada nisu po volji nacionalno šematiziranog Balkana. Jedino Tuzlu optužuju da su zločine u njoj zajedno činili Bošnjaci, Srbi, Hrvati i ostali. U ex Jugoslaviji zločine su činile mononacionalne grupe protiv drugih nacionalnih grupa. Tuzlake žele optužiti za zločine zbog toga što nisu skliznuli u ambis nacionalističke politike»

«Ne želim ulaziti u motive optuživanja – rekao je u istom listu Sinan Alić, director Fondacije “Istina, Pravda, pomirenje” iz Tuzle - ali želim reći da je sve to utemeljeno na notornim lažima. Mi smo na osnovu dokumentacije, istraživanja i kontakata sa srbijanskim izvorima utvrdili da je u borbi na Brčanskoj Malti poginulo 49 vojnika i rezervista JNA i četiri branitelja grada. Bilo je oko 70 ranjenih. Ovo što govorim rekao je i Milošević u Hagu. Međutim, postojećim vlastima u Srbiji treba egzibicija, a ne istina. Srbija izgleda želi na vještački način da stvori utisak o ravnoteži u počinjenim zločinima, ali to je nemoguće.”

Isporučen u Sud u Sarajevu pod pratnjom policije, bivši načelnik Tuzle, Selim Bešlagić – koji je odbio pozvati se na poslanički imunitet – i drugi njegovi sugrađani, odmah su pušteni zbog “neodrživosti tužbe”, ali ne mogu napuštati Federaciju bez rizika da će biti uhapšeni, jer tzv. “Rimski sporazum”, koji je garantirao slobodu kretanja građana različitih zemalja ex Jugoslavije, je istekao 2004. i neobjašnjivo je obnovljen samo od strane Srbije i od strane Hrvatske.

Selim Bešlagić je bio prijatelj sa bivšim članom Europskog parlamenta, Alexanderom Langerom, koji ga je pratio u Italiji i u Evropskom parlamentu i koji je pomalo usvojio njegovu “interetničku” Tuzlu, u kojoj se u novembru 1994. uprkos opsadi, održao jedan od najvažnjih skupova “Verona Forum za mir i pomirenje na području ex-Jugoslavije”. Nakon atentata 25. maja 1995. godine, u kojem je ubijeno 71 mladih u Tuzli, Alexander Langer je, uz podsticaj Bešlagića, prezentirao na sastanku šefova država i vlada, 26. juna 1995. godine u Kanu, svoj dramatični apel “Evropa se rađa i umire u Sarajevu” (objavljeno na : www.alexanderlanger.org).

U povodu dodjeljivanja nagrade Alexander Langer Irfanki Pašagić, Selim Bešlagić se vratio u Italiju u maju 2005. i ponovo je povezao bratimljene odnose sa gradom Bologna, nastale tokom i nakon rata, što je doprinijelo da se Tuzla cijeni kao jedno od rijetkih mjesta otpora surovom projektu podjele Bosne i Hercegovine po etničkim linijama.

16. jula 2007. Selim Bešlagić je iz svoje kuće u Tuzli odaslao pismo - apel, koje je stiglo u Fondaciju Alexander Langer u Bolzanu i čiji navodi se nalaze u nastavku:

„Dragi prijatelji, želim naglasiti ovo pismo ne pišem zbog problema koje imam lično. Naprotiv, kao odgovoran čovjek svjestan sam obaveze da, u trenucima kada se sumnjičim za navodne ratne zločine, moram biti na dispoziciji pravosudnim organima BiH. Istovremeno, teško mogu prihvatiti činjenicu da sam zbog toga ja i neki građani predmet međunarodnih potjernica čije raspisivanje ima i političku pozadinu ili da se protiv nas istovremeno vode istrage u dvije zemlje i na taj način ugrožavaju naša temeljna ljudska prava.

Savjest mi je mirna i zbog toga nisam posegnuo za poslaničkim imunitetom kada su me policajci priveli u Državni sud BiH. U najtežim trenucima, zajedno sa svim građanima Tuzle, znao sam se oduprijeti zlu i mržnji koji su nas zapljusnili u proljeće 1992. godine. Grad smo odbranili jedinim legitimnim snagama koju sa nam bile na raspolaganju, a to je policija. O tome kako je tuzlanska vlast funkcionisala u ratu mogu svjedočiti brojni predstavnici međunarodnih vladinih i nevladinih organizacija. A da smo radili najbolje što se moglo, svjedoče brojna međunarodna priznanja dodjeljena gradu i meni lično. U tim teškim trenucima Tuzla je bila jedini grad bez paravojski. Sačuvali smo njeno multnietničko biće u najtežim danima njene istorije i pružili utočište desetinama hiljada onih koji su, samo zbog toga što su pripadali drugom narodu, na drugačiji način se molili Bogu i imali drugačija imena, protjerani sa svojih vjekovnih ognjišta. I danas je Tuzla, na našu zajedničku sreću i ponos najznačajniji multietnički centar u kome nije uništena ideja evropske Bosne i Hercegovine.

Potreban je dogovor koji bi otklonio sve dosadašnje nesporazume, a posebno činjenicu da je pravni vakuum rezultirao paralelnim i nekordiniranim istražnim radnjama za iste slučajeve u različitim zemljama, pa čak i onda kada je neki predmet Haški tribunal proslijedio samo jednoj od tih zemalja. U konkretnom slučaju, predmet «Brčanska Malta» Tribunal u Hagu je ustupio pravosuđu BiH. Zbog dvostrukih istražnih radnji mi se i suočavamo sa svojevrsnim lovom na ljude, koji se hapse i privode samo zbog toga da bi se utvrdilo jesu li ili nisu državljani, u konkretnom slučaju Bosne i Hercegovine. Hapse se i ljudi na koje se potjernice i ne odnose.

Ova procedura bi se mogla pojednostaviti tako što bi nacionalni Interpol, po prijemu međunarodne potjernice, odmah provjeravao državljanstvo lica za kojima je raspisana potjernica i o tome obavijestio državu koja je potjernicu raspisala.

Uvjeren da ćete shvatiti svu ozbiljnost situacije i moje dobre namjere, molim Vas da se uključite u proces rješavanja ove problematike koja u narednom periodu u značajnoj mjeri može uticati na izgradnju međusobnog povjerenja i slobodu kretanja u ovom regonu.“

- Da li Vlada ima saznanja o ovom teškom slučaju ograničavanja lične slobode koji pogađa neke cijenjene građane Bosne I Hercegovine

- Da li Vlada drži da može i hoće intervenirati – u granicama svojih mogućnosti – kako bi se izjasnila da jedna ovako samovoljna mjere nije primjenjiva na italijanskoj i evropskoj teritoriji, dajući odgovarajuće dispozicije Interpolu.

BOATO
FRANCESACATO
BONELLI
BALDUCCI
CASSOLA
DE ZULUETA
FUNDARO’
LION
PELLEGRINO
PIAZZA
POLETTI
TREPICCIONE
ZANELLA
07.08.2007.
Istraga u Okružnom sudu u Beogradu

Oficiri bivše JNA obaraju optužnicu protiv Jurišića?

Izvor “Dnevnog avaza” blizak Okružnom sudu u Beogradu, koji je govorio pod uvjetom anonimnosti, jučer nam je otkrio da je istraga u slučaju Ilije Jurišića dovedena do apsurda. Naime, jedan broj oficira bivše JNA koji su u maju 1992. godine bili u tuzlanskoj regiji, a ovih su dana saslušavani kao svjedoci optužbe, iznijeli su niz podataka i tvrdnji kojima su direktno osporene sve optužbe koje su Jurišiću stavljene na teret i zbog kojih on već tri mjeseca leži u beogradskom zatvoru.

Rezervisti u kasarni

- Jedan od svjedoka, pukovnik bivše JNA, koji je 14. maja 1992. godine sa svojom jedinicom napustio Tuzlu, direktno je za događaje od 15. maja okrivio komandanta kasarne “Husinska buna” Milana Dubajića, njegovog pretpostavljenog pukovnika Nedeljkovića, kao i Ratka Mladića.

Na pitanje istražnog sudije ko se tih dana nalazio u kasarni “Husinska buna”, ovaj oficir je potvrdio da su to bili rezervisti srpske vojske, te da su se među njima nalazila samo četiri redovna vojnika JNA - kaže naš izvor, iznoseći samo dio navoda sa sasluš anja ovog oficira, čije ime nije želio još uvijek da otkriva.

Naš izvor prenosi također da je spomenuti oficir nakon događaja na Brčanskoj Malti, a zbog izazivanja opće opasnosti, lično podnio krivičnu prijavu protiv Milana Dubajića, nakon čega je protiv njega uslijedila prava odmazda od strane Mladića i Nedeljkovića.

- On je naveo da Dubajić u Beogradu nije procesuiran jer bi to podrazumijevalo direktnu odgovornost i pukovnika Nedeljkovića, a što nije dozvoljavao tadašnji komandant VRS Ratko Mladić, jer je Nedeljković bio njegov prijatelj.

Također nam je potvrdio poznate informacije da su 15. maja 1992. godine na vozila koja su iz kasarne u Tuzli trebala izvesti oružje i municiju ukrcani ljudi za što je direktno optužio Milana Dubajića - tvrdi naš izvor.

Posebnu zabunu izazvale su izjave grupe oficira koji su svjedočili da je 12. maja 1992. godine formirana Vojska RS, te da u BiH više nije bilo JNA.

Zbunjujuće izjave

- Transkripti sa ovih saslušanja pokazat će da je i sam sudija koji je saslušavao oficire bivše JNA ostao zbunjen nakon podataka koje su iznijeli. Posebnu zabunu izazvala je činjenica da se Jurišiću sudi za navodne zločine nad JNA, a JNA pravno tada nije postojala u BiH.

Zaista, bit će interesantno pratiti kako će ova rašomonijada, u koju je upalo srbijansko pravosuđe, nakon svega biti razriješena - navodi “Avazov” izvor.

(A.H. - Avaz)
04.08.2007.
Ukoliko Ilija Jurisic ne bude oslobodjen iz beogradskog zatvora

Borci Tuzle najavljuju seriju protesta

Ilija Jurisic se nalazi u teskom zdravstvenom stanju, te nema mogucnost za normalnu terapiju. Ovo je u telefonskom razgovoru iz Beograda za „Oslobodjenje“ potvrdio Sasa Jurisic, sin nekadasnjeg predsjedavajuceg Opcinskog vijeca Tuzla Ilije Jurisica, koji je 11. maja ove godine uhapsen na beogradskom aerodromu pod optuzbom da je pocinio navodne ratne zlocine na tuzlanskoj Brcanskoj Malti.

Sasa kaze da, zajedno sa majkom Stojom, oca posjecuje jednom u petnaest dana jer takav je rezim ustanove u kojoj se Ilija nalazi. Medjutim, više ga boli nemaran odnos drzave Bosne i Hercegovine.

„Dosadasnji odnos bosansko - hercegovackih vlasti je dosta cudan. Moj otac se nalazi u nemilosti i ovo vise nije pitanje njegove krivice ili nevinosti, nego je ovo prepucavanje dvije drzave preko ledja mogo ca. Cini mi se da je on sada zeton na stolu na kojem se vodi to prepucavanje“, kaze Sasa Jurisic, te dodaje da ne zna zasto je zrtva bas njegov otac Ilija.

Sramni odnos

Osvrcuci se na optuzbe, Sasa Jurisic kaze kako su pravosudni organi iz Beograda u slucaju protiv Ilije Jurisica do sada saslušali 33 svjedoka. Medjutim, zabrinjava podatak da su to samo svjedoci optuzbe.

„Cini mi se da ce to biti jednostrana prica i da ce biti puno povrsnih informacija. Nazalost, to ce samo stetiti mom ocu“, kaze Sasa.

On istice kako je ubijedjen u ispravnost i nevinost svog oca. Dosadasnji odnos vlasti iz Bosne i Hercegovine, spram slucaja koji se vodi protiv Ilije, natjerao ga je da sumnja u njegovo oslobadjanje nakon sto 11. augusta istekne pritvor.

Boracka upozorenja

Prema najavama, o statusu nekadasnjeg predsjedavajuceg Opcinskog vijeca Tuzla trebalo bi se raspravljati 11. augusta, a ukoliko Okruzni sud u Beogradu produzi pritvor Jurisicu, borci najavljuju „vrucu“ jesen. Faruk Sahovic, predsjednik JOB-a „Unija veterana rata 1992-1995“ Tuzlanskog kantona, kazao je u razgovoru za „Oslobodjenje“ da će zbog slucaja Jurisic najvece posljedice imati bosansko - hercegovacki politicari.

„Pojedinci iz Vijeca ministara ne znaju ni kada je Jurisic tacno uhapsen. Pisano smo trazili odgovore o Jurisicu od ministra Svena Alkalaja i ministra pravde Barise Colaka. Odgovora nema! Ukoliko Ilija ne bude pusten nekoliko dana nakon 11. augusta, pred zgradom Vlade trazit ćemo njihove smjene“, kazao nam je Sahovic, te dodao da su predstavnici ove organizacije trazili od beogradskog Tuzilastva da im se odobri posjeta Iliji Jurisicu. Odgovor nikad nije dosao.

Prema podacima koje su nam saopcili predstavnici JOB-a „Unija veterana rata 1992-1995“, na spiskovima za procesuiranje srbijanskih pravnih organa nalazi se oko 10.000 bivsih pripadnika Armije RBiH. Predsjednik tuzlanskog ogranka ove organizacije Faruk Sahović kaze kako se na tim spiskovima nalaze obicni vodnici, komandanti ceta, generali ... i svako ko ima svoj stav o ratu.

-Oni koji su nas napadali sada nas tuze, a nasa drzava za borce nista ne cini. Pa, ko je koga ubijao – glasno se pita Sahovic.

Zajednicka borba

U borbi za prava Ilije Jurisica veteranima rata ce se pridruziti i clanovi Saveza ratnih vojnih invalida Tuzlanskog kantona. Predsjednik Saveza koji okuplja ovu boracku populaciju Fahrudin Hasanovic istice kako je sigurno da ce oko 8.000 invalida rata iz Tuzlanskog kantona izaci na ulice ukoliko srbijanske vlasti ne oslobode Jurisica. Podrsku borcima iz rata 1992- 1995. godine i zajednicki izlazak na ulice najavili su i predstavnici kantonalnog saveza boraca NOR-a 1941 -1945.godine. Oni isticu da ce, ako ne dodje do skorog rjesenja ovog slucaja, zajednicka borba borackih udruzenja postati nocna mora bosanskohercegovackih vlasti.
Ko pomaze Iliji Jurisicu
Spala knjiga na nekoliko slova

Materijalna pomoć nama nije potrebna, a moralnu smo dobili samo od nekih ljudi. Tu prije svega mislim na grad Tuzlu, nacelnika Jasmina Imamovica, te predsjedavajucu Opcinskog vijeca Tuzle Nadu Mladinu, kazao nam je Jurisicev sin Sasa. On ne krije razocarenje zbog sramnog odnosa drzave Bosne i Hercegovine spram hapsenja bh. gradjanina Ilije Jurisica. U ovaj nemili slučaj ipak se pocinju uplitati i drugi. Udruzenja boraca iz posljednjeg rata, te predstavnici organizacija iz Narodnooslobodilačkog rata 1941-1945 iz Tuzlanskog kantona najavili su jucer masovne proteste pred zgradom drzavnih institucija u Sarajevu ukoliko ne dodje do oslobadjanja Ilije Jurisica iz beogradskog zatvora.

(Almir SECKANOVIC - Oslobodjenje)

Evropska ideja

„Grad smo odbranili jedinim legitimnim snagama koje su nam bile na raspolaganju - policijom. O tom kako je tuzlanska vlast funkcionisala u ratu, mogu svjedočiti brojni predstavnici međunarodnih vladinih i nevladinih organizacija. Da smo radili najbolje što se moglo, svjedoče brojna međunarodna priznanja dodijeljena gradu, ali i meni lično! U tim teškim trenucima, Tuzla je bila jedini grad bez paravojski. Sačuvali smo njeno multietničko biće i pružili utočište desetinama hiljada onih koji su zbog toga što su pripadali drugom narodu i imali drugačija imena, protjerani sa ognjišta. I danas je Tuzla, na našu sreću i ponos, najznačajniji multietnički centar u kome nije uništena ideja evropske BiH“, piše Selim Bešlagić. 20.07.2007.

Selim Bešlagić se javnosti obratio pismom

Na Tuzlake je otvoren lov Selim Bešlagić se obratio pismom javnosti u kojem od države traži da bolje štiti svoje državljane. O tome je u četvrtak razgovarao i sa Doris Pak, evropskom parlamentarkom. Njoj je obrazložio predratnu, ratnu i poslijeratnu genezu prilika u Tuzli. Predao joj je i pismo. Ukazao je na pravne vakume, kako u BiH, tako i u odnosu naše države sa susjedima. Takve vakume nacionalisti svih boja koriste da bi se i politički obračunavali sa protagonistima „tuzlanskog političkog modela“. Kao indikator te tvrdnje jeste otvoreni lov na mnoge Tuzlake, čak i zbog formalnih začkoljica, koje, navodno, nadležnim organima „nisu poznate“.

Balans odgovornosti

„U vezi s istim problemom pisao sam i visokom predstavniku i tražiću kontakt sa njim. Obratiću se svim prijateljima širom svijeta, koji su gradu, meni i mojim saradnicima dodjeljivali nagrade za njegovanje suživota. Sada nas sve desne struje zajednički proganjaju. Na Tuzlake je otvoren lov“, telefonom je za “Oslobođenje” izjavio Bešlagić.

S početka obraćanja javnosti Bešlagić napominje da pismo nije pisao radi ličnih problema. Nije se branio poslaničkim imunitetom kada je priveden u državni Sud jer je nevin. Kao odgovoran čovjek, dok ga sumnjiče za navodne ratne zločine, poručuje da stoji na dispoziciji organima BiH:

„Istovremeno, teško mogu prihvatiti činjenicu da smo zbog toga ja i neki građani predmeti međunarodnih potjernica, čije raspisivanje ima političku pozadinu, ili da se protiv nas vode istrage u dvije zemlje i na taj način ugrožavaju naša temeljna ljudska prava“.

Bešlagić podsjeća da se u najtežim trenucima, zajedno sa građanima Tuzle, znao oduprijeti zlu i mržnji koji su nas zapljusnuli u proljeće 1992. Ukazujući na multietničnost grada, njegovu simboliku – i ranije i danas – u odnosu na ekstreme svih boja i nosioce fašističkih ideja, autor sve to smješta u koloplet aktualnog progona Tuzlaka:

„Vjerovatno je i to jedan od razloga što se, prilikom izjednačavanja krivice, u Beogradu pokušava napraviti balans odgovornosti. Sukob na Brčanskoj Malti 15. maja 1992. se dogodio. Jedini način da se spozna puna istina o ovom sukobu je proces pred sudom. Ni ja, ni moji ratni saradnici od toga ne bježimo. Smeta nam što smo postali predmetom političkih razračunavanja u regiji. Dokazati da je bilo zločina na obje strane, pogotovu na primjeru Tuzle, ono je što nacionalisti danas itekako priželjkuju. Srpski posebno“.

U pismu se ukazuje na činjenicu da su do 2004. važila Rimska pravila puta. To je građanima pružalo zaštitu od hapšenja i političkih progona. Bešlagić tvrdi da je posljednjim hapšenjem Tuzlaka inaugurirana praksa od prije 1996.

Dvostruke istrage

“Ako su pravila prestala da funkcionišu zbog velike preopterećenosti Haškog tribunala, logičnim se čini zaključak da slična pravila ponašanja moraju međusobnim dogovorom utvrditi zemlje čiji građani najviše trpe“.

Jedan od indikatora pravnog vakuma je i u činjenici što se države „otimaju“ za slučajeve koje Hag vraća na Balkan. Tako u dvije države „vode“ isti slučaj. „Predmet Brčanska Malta Tribunal u Hagu je ustupio pravosuđu BiH. Zbog dvostrukih istražnih radnji (u BiH i Srbiji, op. a.) suočavamo se sa svojevrsnim lovom na ljude, koje hapse i privode samo zbog toga da bi se utvrdilo jesu li ili nisu državljani, u konkretnom slučaju BiH. Hapse i ljude na koje se potjernice ne odnose (Muhamed Brkić iz Šićkog Broda, op. a.)“, tvrdi u pismu Bešlagić.

(Vehid JAHIĆ - Oslobođenja)
27.06.2007.
OO SDP BiH Tuzla - saopćenje za javnost

U povodu sve učestalijih napada na Tuzlu i Tuzlake

 Općinski odbor SDPBiH Tuzla, podsjeća građane Tuzle da smo u posljednje vrijeme izloženi sve agresivnijim i organizovanijim napadima na nas i naš grad. Krenulo je sa provokacijama tzv. Vehabijskog pokreta, nebuloznim izjavama Vasilije Kačavende, hapšenjem nevinog i nizašto krivog Ilije Jurišića u Beogradu, privođenja Selima Bešlagića, Bude Nikolića, Envera Delibegovića, Muhameda Brkića, do otvorenog i drskog ataka SNSD i HDZBiH na jedinstvenost, multietičnost i građanski koncept življenja Tuzlaka.
26.06.2007.
Referentna grupa Tuzla

Saopćenje povodom privođenja stanovnika grada Tuzle

 Referentna grupa Tuzla, mreža devedeset nevladinih organizacija, želi izraziti svoje žaljenje zbog čina privodjenja stanovnika grada Tuzle, bosanskohercegovačkih državljana, koji su 15.maja 1992. dali svoj značajan doprinos u zaustavljanju agresije nad BiH i odbrani grada Tuzle i okoline.
23.06.2007.
Dr. Sead AVDIĆ

Pravila Dobrice Ćosića

 Više od deceniju vojno tužilaštvo, a potom Okružni sud u Beogradu čine sve na fabrikovanju „dokaza“ o odgovornosti Tuzle, njene vlasti i jedinica MUP-a tragajući za abolicijom svoje vlastite odgovornosti, jer je pravo na odbranu golih života tada, 15. maja 1992., prema mnogima, odbranilo Bosnu i Hercegovinu, slomio plan RAM i uništio strategiju ratnih zločinaca Karadžića i Mladića, koji su na vrh liste prioriteta stavili konačni obračun sa „tom Tuzlom“.
16.06.2007. u 08:22
SGV TK o privođenju tuzlanske trojke

Oni su branili Tuzlu i BiH

Povodom privođenja Selima Bešlagića, Budimira Nikolića i Envera Delibegovića, jučer se saopćenjem za javnost oglasilo Srpsko građansko vijeće 1993 Tuzlanskog kantona, oštro protestirajući protiv napada na ljude koji su branili grad Tuzlu i BiH. - Za kolonu i sva dešavanja na Brčanskoj Malti 15. maja 1992. godine treba procesuirati odgovorne oficire Milana Dubajić a i Ugu Novakovića. Oni su odgovorni za nepoštivanje dogovora za miran izlazak kolone iz Tuzle. Nijednom Srbinu Tuzlaku ni dlaka s glave nije falila, a tako je bilo i sve vrijeme agresije na Tuzlu i BiH - poručili su iz SGV TK. A. H.
Tuzlarije.net
19.05.2007.
Tuzlanski ratni majevi

Mjesec odbrane i najvećeg zločina

Piše: Vehid JAHIĆ
U novijoj istoriji Tuzle neki od sudbonosnih događaja su se dogodili u maju. Priča o dva ratna događaja iz maja još nije apsolvirana. Riječ je o sporenju oko uzroka sukoba kolone JNA sa braniocima Tuzle, te utvrđivanja odgovornosti za masakr i ratni zločin nad 71 mladom osobom 25. maja 1995. godine.

Za sukob sa kolonom JNA 15. maja 1992. godine na Brčanskoj Malti, nepobitna je samo činjenica da se dogodio. Većina ostalih okolnosti je još sporna - ko je započeo sukob, koliko je pripadnika bivše JNA nastradalo? Srbijanska strana tvrdi da je bilo i ratnih zločina. Zbog toga su nedavno u Beogradu uhapsili Iliju Jurišića, predratnog policijskog rukovodioca u Tuzli.

Naredbe iz Beograda

Shodno ratnoj logici i retorici, koja još živi u glavama nekih srbijanskih ideologa, nakon sukoba na Brčanskoj malti, oni su tvrdili kako je u koloni bivše JNA pobijeno nekoliko stotina mladih vojnika. Dugo su i iza rata često ponavljali takve gluposti. Na kraju je i Milošević - za života - priznao da je u koloni nestalo ili ubijeno 49 vojnika i rezervista. Bolnički ih je tretirano 60. Tada su svi ranjeni zbrinuti i poslije pušteni, ili razmijenjeni, a dan nakon sukoba bez borbe je pušteno stotine vojnika i rezervista, koji su se prilikom sukoba vratili u kasarnu.

Tuzlacima je jasno da je među pripadnicima bivše JNA bilo stotine razularenih vojnika, ogrezlih na bojištima po Hrvatskoj, odakle su kroz Tuzlu pronosili i ratni plijen. Još prije sukoba oni su otvarali vatru po civilnim objektima, zastrašivali građane i slično. Ove sedmice u TV emisiji BN TV bivši komandant kasarne u Tuzli, tada potpukovnik Mile Dubajić priznao je da je “pod svojom komandom imao 80-100 ili najviše do 200 vojnika”.

Priznao je da se tada u Tuzli nalazila i veća formacija iz Pirota, koja se navodno povukla uoči 15. maja. Tada je Tuzla bila “opasana” oruđima, rezervnim i paravojnim formacijama koje su naredbe dobijali iz Beograda.
--------------------------------- Kome je bio rat?
Bila je naredba da se ne puca!
“Naredba je bila da se iz kolone ne puca. Što se tiče formiranja kolone, u ratu se vojnici mogu prevoziti i na eksplozivnim sredstvima”, uzvratio je Dubajić.
“U trenutku odlaska kolone, za nas u Tuzli to nije bio rat. Vama možda jeste”, uzvratio je dr. Avdić.
---------------------------------
Mi smo samo odgovorili na vatru!
"Tog 15. maja vatra je iz kolone otvorena u Slavinovićima (rubni dio Tuzle prema Majevici). Mi iz Kriznog štaba smo dva puta tražili da se zaustavi vatra. To nije učinjeno. Poslije je naređeno da se na vatru odgovori vatrom. Nismo željeli da doživimo sudbinu Bijeljine, Zvornika, Srebrenice, Brčkog i drugih gradova gdje su paravojne i vojne formacije počinile masovne zločine. Mi smo drugi dan pustili da u miru iz grada ode 220 vojnika i rezervista, a većina iz kolone je poginula od eksplozivnih sredstava koje su prevozili, a ne vatre branitelja Tuzle. Komanda JNA je kriva što je vojne pripadnike prevozila sa eksplozivom, rekao je dr. Sead Avdić pukovniku Miletu Dubajiću u TV duelu.
---------------------------------
Više puta smo pisali i prenosili izjave ranjenih vojnika iz kolone, koji su zbrinuti. Sami su tvrdili da su im pomagali građani, te pripadnici TO i policije iz Tuzle. Oni su ih prevozili do bolnice. U vojnoj koloni su stradali uglavnom od aktiviranja eksplozivnih sredstava, mada su neki stradali i u razmjeni vatre. Po nekim svjedočenjima, bilo je i mučenja pojedinih ranjenika, dok nisu zbrinuti u bolnici.

To niko ne spori, ali to su bili incidenti, a ne pravilo. Bez obzira na sve te okolnosti, neki velikosrpski ideolozi tvrde da su u Tuzli navodno činjeni masovni zločini.

Prije napada na Tuzlu, paravojne jedinice i srbijanski korpusi su već počinili masovne zločine nad civilima u Bijeljini, Zvorniku, Bratuncu, Srebrenici, Vlasenici, Brčkom. Na planiranom koridoru sa Krajinom, paravojne srpske vlasti nisu imale potpunu kontrolu samo u Tuzli. Zbog toga su u Tuzli pripremili policiju i TO da se brane, ukoliko grad bude napadnut. Pokazalo se da je to bila ispravna odluka. Da nije bilo branitelja, Tuzla bi vjerovatno doživjela sudbinu Podrinja.

Bez obzira na činjenicu da su ranjeni zbrinuti, a zdravi iz kolone pušteni, srbijanske vlasti po svaku cijenu žele u javnosti ostaviti dojam da su u Tuzli činjeni ratni zločini. Na drugoj, vlasti iz Tuzle imaju mnoštvo indikatora koji pokazuju da su vojnim snagama, kojima je komandovano iz Beograda, slate i plate. Ove sedmice je Fondacija Istina-Pravda-Pomirenje podnijela krivičnu prijavu protiv četiri visoka oficira bivše JNA i VRS, za počinjene zločine tokom rata nad civilima u Tuzli. Riječ je o generalu Novici Simiću, komandantu Istočnobosanskog korpusa, potpukovniku Miletu Dubajiću, komandantu kasarne u Tuzli, potom operativne grupe “Majevica” VRS, Momiru Zecu, komandantu Majevičke brigade i Veljku Brajiću, načelniku štaba i zamjeniku 92. mtbr JNA, a potom VRS. Njih Fondacija po komandnoj liniji smatra odgovornim za napadanje civilnih meta u Tuzli.

Zanimljivo je da su tokom rata artiljerijska oruđa u 95 posto slučajeva za mete imali civilne objekte, a samo pet posto su bile vojne mete. Pri tim napadima život je izgubilo 120 osoba - civila, dok je 207 teže i lakše ranjeno. Žrtve su od tek rođene djece do staraca i starica. Okolnosti njihovih stradanja su provjerene na pet izvora. Čim je vraćeni dio kolone napustio Tuzlu 15. maja, počelo je granatiranje grada. Na licu mjesta ili od zadobijenih rana među prvim poginulim su bili Emir Malohodžić, Fuad Mehinović, Hatidža Rizvanović, Bego Milkunić, Almasa Omerčić, Mejra Kalfić...

Granata sa Ozrena
Tokom cijelog rata, od granatiranja je poginulo 120 tuzlanskih civila, a samo jedne večeri, 25. maja 1995. godine, u centru grada - na Kapiji - jedna granata usmrtila je 71 osobu. Uglavnom je riječ o omladini, ali je bila i poneka starija osoba, pa i djece koji su se tu zatekla u trenu nesreće. Na licu mjesta prizor je bio jeziv. Bolnica je bila puna ranjenih i mrtvih. Tu noć Tuzlaci nikada neće zaboraviti. Domaći i međunarodni eksperti utvrdili su da je granata ispaljena sa Ozrena.

Utvrđivanje tog ratnog zločina je još u fazi istrage. Nadležnim su poznata i imena naredbodavaca, pa i posade koja je vršila granatiranje Tuzle. Pravosuđe Bosne i Hercegovine je preuzelo ovaj predmet. Tuzlaci s nestrpljenjem očekuju kada će nadležni podići ili objelodaniti optužnicu.

Tuzlaci žele da odgovorni za ratne zločine nad civilima budu procesuirani. Također se ne plaše da se utvrde sve okolnosti koje konstruiše srbijanska strana o navodnim zločinima koje su činili Tuzlaci. U ovom gradu vlast je regularno djelovala cijeli rat i nije nikome dozvolila da čini zločine.

(Vehid JAHIĆ - Oslobođenje)
Tuzla, 14. maja 2006.
Fondacija «Istina-Pravda-Pomirenje»

Tekst krivične prijave protiv četvorice starješina bivše JNA a potom Vojske Republike Srpske

Fondacija

ISTINA PRAVDA POMIRENJE

ZAVNOBIH-a 11, 75000 Tuzla, Bosna i Hercegovina
E-mail: fondacija.ipp@gmail.com;
Telefon: ++ 387 61 179 463; Faks:++ 387 35 360 161

1. TUŽILAŠTVO BiH
Sarajevo

2. KANTONALANO TUŽILAŠTVO
Tuzla

Fondacija «Istina-Pravda-Pomirenje» iz Tuzle podnosi

KRIVIČNU PRIJAVU

Protiv:

1. Novice Simića, general-majora i komandanta Istočno-bosanskog korpusa Vojske Republike Srpske sa nepoznatom adresom prebivališta

2.Mileta Dubajića, potpukovnik JNA, rođenog u Zrenjaninu sa boravištem na nepoznatoj adresi u Republici Srbiji, prije rata bio na službi u Tuzli kao komandant Kasarne «Husinska buna», a u periodu od 1992. do 1993. komandovao jedinicama JNA, a potom Vojske Republike Srpske u zoni majevičkog ratišta – komandant Operativne grupe «Majevica»

3. Momira Zeca, komandant Majevičke brigade Istočno-bosanskog korpusa Vojske Republike Srpske sa nepoznatom adresom prebivališta

4. Veljka Brajića, načelnik Štaba i zamjenik komandanta 92. mtbr. JNA, a potom oficira Vojske Republike Srpske, sa prebivalištem na nepoznatoj adresi u Doboju.

Zbog osnova sumnje da su počinili slijedeća krivična djela:

5. Krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva
6. Krivično djelo povrede zakona i običaja rata
7. Krivično djelo zločin protiv čovječnosti

Opšti navodi

8. Tuzla je sve do pred agresiju predstavljala kulturni, industrijski, obrazovni, zdravstveni centar sjeveroistočne Bosne. Grad je smješten u dolini omeđenoj obroncima planine Majevice. Istorija grada seže daleko u prošlost od blizu dvije hiljade godina. Tuzla je predstavljala snažan industrijski grada u okvirima bivše Jugoslavije i predstavljala je prosperitetnu višenacionalnu zajednicu čija memorija nije zapamtila međunacionalne sukobe ni u teškim danima Drugog svjetskog rata.

9. Prema popisu stanovništva od 1991. godine Tuzla (podaci za područje opštine) je imala 131.86 stanovnika čija je nacionalna struktura bila slijedeća: Muslimani/ Bošnjaci 48 odsto, Srbi 15 procenata, Hrvati 16 odsto, a Jugosloveni i ostali 21 procen. Cijelo vrijeme rata 1992- 1995. Tuzla je sačuvala međunacionalnu toleranciju svojih građana o čemu svjedoče i brojna međunarodna priznanja.

10. Tuzla je u proljeće 1992. godine bila u totalnom okruženju jedinica JNA, paravojnih jedinica Srpske demokratske stranke, paravojnih formacija iz Srbije kao što su Arkanovi «Tigrovi», «Beli orlovi» Šešeljevi četnici i jedinice Vojske Republike Srpske u osnivanju. Zločini tih vojski nad civilnim stanovništvom već su se u izvršeni u selu Ravno, Bijeljini, Zvorniku, Brčkom, Bratuncu, Sarajevu, Foči, Vlasenici, Višegradu, Goraždu, Bosanskom Šamcu i drugim mjestima, o čemu postoje pravosnažne presudae Međunarodnog krivičnog suda za bivšu jugoslaviju. To je i vrijeme aktivnog djelovanja jedinica JNA u sadejstvu sa paravojnim strukturama lokalnih Srba po hrvatskim gradovima Vukovar, Dubrovnik, Zadar…

11. Odlukama Skupštine Srpskog naroda u Bosni i Hercegovini održane 12. maja 1992. u Banjaluci formirana je Vojske Republike Srpske, a za njenog komandanta je postavljen general-major Ratko Mladić. Ta paradržavna skupština donijela je Odluku o strategijskim ciljevima srpskog naroda u Bosni i Hercegovini koja u cijelosti glasi:

«Strateški ciljevi, odnosno prioriteti srpskog naroda u Bosni i Hercegovini su:

1. Državno razgraničenje od druge dve nacionalne zajednice

2. Koridor između Semberije i Krajine,

3. Uspostavljenje koridora u dolini reke Drine, odosno eliminisanje Drine kao granice između srpskih država,

4. Uspostavljanje granice na rekama Uni i Neretvi,

5. Podela grada Sarajeva na srpski i muslimanski deo i uspostavljanje u svakom od delova efektivne državne vlasti,

6. Izlazak Republike srpske na more»

Ova odluka pod brojem 02-130/92 ood 12, maja 1992. godine objavljena je u Službenom glasniku Republike srpske tek 26. novembra 1993 u broju 22 na strani 866.

O značaju strateških ciljeva svjedoče diskusije odgovornih rukovodilaca pobunjenih Srba na Skupštini održanoj 12. maja 1992 u Banjaluci. O tome Radovan Karadžić kaže:

«Srpska strana u Bosni i Hercegovini, Predsjedništvo, Vlada, Savjet za nacionalnu bezbjednost koje smo formirali donijela je strateške prioritete srpskog naroda, odnosno strateške ciljeve srpskog naroda, od kojih je prvi strateški cilj razdvajanje od druge dvije nacionalne zajednice, državno razdvajanje. Drugi strateški cilj je, čini mi se, koridor između Semberije i Krajine. Nema Krajine, nema Bosanske Krajine, nema Srpske Krajine, nema saveza srpskih zemalja, ukoliko ne ostvarimo taj koridor koji će nas dobro integrisati, koji će nam omogučiti nesmetan protok iz jednog dijela naše države u drugi».

A našto su sve bili spremni tadašnji predstavnici takozvane Skupštine srpskog naroda u BiH najbolje ilustruje diskusija dr Dragana Kalinića koji na toj banjalučkoj sesiji izjavljuje:

«Ja moram odmah reći, poznavajući ko nam je neprijatelj, u kojoj mjeri je on perfidan i u kojoj mjeri mu se može vjerovati sve dotle dok se on fizički ne uništi i ne slomije, što podrazumijeva, naravno i eliminisanje i likvidaciju njegovih ključnih ljudi. Ja se odmah opredjeljujem za ovu prvu opciju, ratnu opciju… Oni koji budu planirali operaciju Sarajeva, oslobađanja Sarajeva ili uništenje žive neprijateljske sile u Sarajevu, moraju da planiraju šta će sa zdravstvenim objektima. I odmah da vam kažem, ako će Vojna bolnica pasti u ruke neprijatelju, onda sam ja za to da se Koševska bolnica uništi i da neprijatelj nema gdje da se liječi».

12. Pošto je realizacije tačke 2. strateških ciljeva podrazumijevala koridor koji ide preko Tuzle i koji je sve do 15. maja 1992. bio u funkciji povezivanja tzv. Srpskih krajina i kojim su dnevno prolazile stotine vojnih vozila sa opremom, naoružanjem i ljudstvom u oba pravca, vojno i političko rukovodstvo pobunjenih bosanskih Srba je veoma brzo (15. maja 1992) prišlo realizaciji važnog strateškog cilja koji je podrazumijevao vojno osvajanje Tuzle.

13. Tokom realizacije trećeg strateškog cilja («Uspostavljanje koridora u dolini rijeke drine, odnosno eliminisanje Drine kao granice između srpskih država») došlo je do masovnih ubijanja i protjerivanja nesrpskog civilnog stanovništva u Podrinju, ali i u Semberiji. Većina protjeranih civila našla je svoje utočište u Tuzli. Do 12. maja 1992. Tuzla je prihvatila i zbrinula više od 25.000 prognanih ljudi. Do kraja rata Tuzla je prihvatila i zbrinula više od 200.000 prognanika među kojima je najviše bilo onih iz Podrinja. Ovo je iziskivalo ogromne napore oko obezbjeđenja ishrane, smještaja i zdravstvene zaštite protjeranog stanovništva što je ukupnu situaciju u okruženom gradu učinilo još dramatičnijom.

14. Ustrojstvom Glavnog štaba Vojske Republike Srpske za komandanta Istočno-bosanskog korpusa, čija je zona odgovornosti poklapala područje Semberije i Majevice, postavljen je general-major Novica Simić. Istočno-bosanski korpus je imao sjedište u Bijeljini i nastao je transformacijom komandi i jedinica 17. korpusa JNA čija je komanda bila u Tuzli, a koja se 7. maja izmjestila na ratnu lokaciju u Ugljevik.

15. Istočno-bosanski korpus bio je važan dio Vojske Republike Srpske, kojom su komandovali Ratko Mladić, kao komandant Glavnog štaba i Radovan Karadžić, u prvoj fazi predsjednik Predsjedništva Srpske Republike Bosne i Hercegovine, a kasnije predsjednik Republike Srpske i vrhovni komandant njenih oružanih snaga.

16. U periodu od 15. maja 1992., kada su jedinice JNA (od 12. maja transformisane u Vojsku Republike Srpske) i paravojne formacije realizovale planirani napad na Tuzlu, jedinice Istočno-bosanskog korpusa Vojske Republike Srpske, posebno one razmještene u rejonu Majevice, permanentno su provodile vojnu strategiju djelovanja artiljerijskih oružja po gradu Tuzli.

17. U periodu od 15.05.1992. pa do 25.08.1995. Tuzla je tučena sa 1420 projektila raznih vrsta i kalibara. Oko 90 odsto tih projektila ispaljeno je sa lokaliteta Majevica, a ostalih 10 odsto sa lokaliteta Ozren.

18. Tuzla je u tom periodu granatirana minobacačima 120 mm; haubicama 105mm, 122 mm i 155 mm; topovima 76 mm, 85 mm i 130 mm; tenkovima i raketama zemlja-zemlja tipa «Volhov», ali i kasetnim projektilima.

19. Većina projektila je ispaljivana sa Majevice – lokaliteti Ostojići, Cviljevina, Makin stan, Površnice, Ploče, Modrašnica, Kapljevac, Greda. Tenkovi su uglavnom djelovali sa puta koji povezuje Površnice sa Modrašnicom. Put se nalazi oko 10 km sjeveroistočno od centra Tuzle, na nadmorskoj visini između 600 i 700 metara što je oko 350 do 400 metara iznad Tuzle. Upravo projektilima iz tenkova sa ovog lokaliteta djelovalo se 2.12.1992 oko 12, 30 časova po mjesnim zajednicama Slatina i Batva. Tom prilikom ubijeno je 10, a ranjen 31 civil.

20. Na urbano područje grada Tuzle -naselja Batva, Bukinje i Kužići –palo je i nekoliko kasetnih projektila koji su ispaljeni sa Majevice.

21. Način granatiranja Tuzle kao i vrste ispaljenih projektila ukazuju na osnovni cilj agresora, a to je usmrtiti i raniti što veći broj civilnog stanovništva. Haubički, topovski i tenkovski projektili kojima je najčešće tučena Tuzla pripadaju skupini parčadno-rušećih projektila koji se nakon aktiviranja, zavisno od kalibra i kvaliteta čelika, rasprskavaju u prosjeku na 1000 do 1.500 parčadi od kojih oko 25 procenata ima ubitačno dejstvo.

22. Opasnost djelovanja ovakvim projektilima se uvećava zbog toga što padaju na čvrstu – asfaltnu podlogu koja nije bila u stanju da apsorbuje dijelove ubitačnih parčadi.

23. Da je granatiranje Tuzle predstavljalo sistematsko terorisanje stanovništva svjedoči i činjenica da je agresor često primjenjivao metodu ispaljivanja samo po jednog projektila u nepravilnim vremenskim razmacima od 45 do 60 minuta. Zna se da je prvi projektil najopasniji i od njega civili u urbanim zonama masovno stradaju.

24. Od ukupnog broja projektila kojim ja gađana Tuzla samo 5 odsto odnosi se na selektivno djelovanje po lokalitetu Kasarne u Solini, industrijskoj zoni i releju na Ilinčici. Ostalih 95 odsto projektila ispaljeno je na urbano područje opštine.

25. Stambeni objektu u naselju Mandići gađani su (24.11.1994. godine oko 5, 20 do 23, 30) čak i sa pancirnim projektilima kalibra 130 mm koji mogu da probiju armirani beton debljine pola metra. Očigledna namjera je bila načiniti što veću šteta i dodatno zaplašiti civilno stanovništvo.

26. Pancirnim projektilom kalibra 85 mm agresor je 18.04.1995. u 11, 15 časova djelovao sa Površnica (Majevica) i tom prilikom pogodio zgradu Gimnazije i dvorište Osnovne škole Centar (nekada «Albin Herljević»).

27. Na područje grada 4.12.1993. godine pala su i četri kasetna projektila čija je upotreba zabranjena međunarodnim konvencijama. Svaki od ovih projektila sadržavao je više od 20 bombica – «zvončića». Ove bombice, zahvaljujući kumulativnom lijevku, mogu da probiju čeličnu ploču debljine 2 cm, a detonacijom eksploziva rasturaju 400 čeličnih kuglica koje ubijaju i ranjavaju stanovništvo.

28. Na području opštine Tuzla, nakon djelovanja kasetnim bombama, ostalo je oko 350 neaktiviranih «zvončića» koje su demontirali i uništili pirotehničari Jedinice specijalne namjene za neeksplodirana ubojna sredstva – NUS.

29. Tokom granatiranje Tuzle sa položaja koji su bili pod neposrednom kontrolom osumnjičenih oficira (Novica Simić, Mile Dubajić, Momir Zec i Veljko Brajić) Istično-bosanskog korpusa Vojske Republike Srpske život je izgubilo od 100 civila, a lakše i teže ranjenih bilo je više od 207. Civilne žrtve su bile svih starosnih dobi, od djece rođene 1992. do penzionera; od srednjoškolaca do radnika; od domaćica do izbjeglica koje su, prognani iz svojih gradova, utočište našli u Tuzli. Ovim žrtvama treba dodati i žrtve granatiranja Tuzle sa Ozrena, što je predmetom posebne tužbe i istražnih radnji Tužilaštva Bosne i Hercegovine, jer 25. maj 1995 kada je jedna granata ubila 71 građanina Tuzle, a teže i lakše ranila 124, predstavlja najveći zločin nad civilnim stanovništvom.

30. Građani Tuzle su stradali prilikom odlaska na posao, čekajući autobuse gradskog saobraćaja, prilikom ispraćaja poginulih i umrlih (sahrane), a neki čak i u svojim kućama i stanovima. Iz navedenog je jasno da je osnovni cilj Istočno-bosanskog korpusa Vojske Republike Srpske bilo terorisanje cjelokupnog civilnog stanovništva Tuzle i nanošenje što veće štete. Zbog svega toga stanovništvo je živjelo u stalnom strahu i napetosti.

31. U nekoliko navrata granatiran je i kompleks hemijske industrije sa očiglednom, namjerom da se izazove havarija sa nesagledivim posljedicama, jer su u rezervoarima bile stokirane velike količine otrovnih materija, a ta činjenica je bila dobro poznata osumnjičenim licima (Informaciju o mogućim posljedicama djelovanja po kompleksu hemijske industrije Komandi 2. vojne oblasti na ruke general-pukovnika Milutina Kukanjica uputio je, 8.4.1992. pod brojem 01/4-7/92., Savjet za narodnu odbranu Skupštine opštine Tuzla. Tom informacijom komanda 2. vojne oblasti je informisana o količinama opasnih materija koje se nalaze stokirane u neposrednoj blizini grada: 1200 tona hlora, 500 tona propilena, 150 tona propilen-oksida, 150 tona ktilen-oksida, 350 tona lakog benzina, 350 tona toluena i 30 tona DNT-a)

32. Tokom djelovanja artiljerije Istočno-bosanskog korpusa Vojske Republike Srpske pričinjena je i značajna materijalna šteta na stambenim, privrednim i poslovnim objektima i gradskoj infra-strukturi.

33. Suprotno Ženevskim konvencijama artiljerija Istočno-bosanskog korpusa Vojske Republike Srpske djelovala je i po objektima Univerzitetsko-kliničkog centra na Gradini

34. Sve vrijeme na koje se odnosi ova krivična prijava u Republici Bosni i Hercegovini i na teritoriji bivše Jugoslavije postojalo je stanje oružanog sukoba.

35. Sve vrijeme na koje se odnosi ova krivična prijava Novica Simić, Mile Dubajić, Momir Zec i Veljko Brajić su kao pripadnici Vojske Republike Srpske bili dužni da se pridržavaju zakona i običaja koji regulišu vođenje rata, uključujući i Ženevske konvencije iz 1949.

36.Novica Simić, Mile Dubajić, Momir Zec i Veljko Brajić snose individualnu odgovornost za zločine za koje se terete u krivičnoj prijavi. Individualna krivična odgovornost koja im se pripisuje ovom krivičnom prijave jeste odgovornost za počinjene zločina koji se navode u Prilozima. Sva djela i propusti koji se terete kao zločini protiv čovječnosti bili su dio rasprostranjenog, sistematskog ili napada velikih razmjera na civilno stanovništvo Tuzle u periodu od 15. maja 1992. do 25.8.1995. godine

37.Otprilike 12. maja 1992. godine, ili približno tog datuma, Novica Simić je postavljen za komandanta Istočno-bosanskog korpusa na kojoj dužnosti je ostao sve do kraja 1995. godine.

38.Novica Simić snosi individualnu krivičnu odgovornost za planiranje, poticanje, naređivanje, izvršavanje ili na drugi način pomaganje i podupiranje planiranja, pripreme ili izvođenja kampanje granatiranja civilnih ciljeva Tuzle te za niže navedena djela koja su počinili pripadnici njegovih snaga i osobe pod njegovom komandom.

39. Novica Simić, kao komandant Istočno-bosanskog korpusa Vojske Republike Srpske, takođe snosi individualnu krivičnu odgovornost za postupanje onih podređenih osoba u odnosu na koje je on bio u nadređenom položaju. Novica Simić je odgovoran za djela i propuste svojih podređenih jer je znao ili imao razloga da zna da će njegovi podređeni počiniti takva djela, ili da su ih počinili, a on nije preduzeo razumne korake da spriječi takva djela ili da kazni počinioce. Zbog toga što nije preduzeo radnje koje je trebao preduzeti kao osoba u nadređenom položaju, Novica Simić je odgovoran za djela i propuste koji se navode u Prilozima.

40.U svakoj tački ove krivične prijave kojom se Novica Simić sumnjiči za zločine protiv čovječnosti, navedena djela i propusti bili su dio rasprostranjenog ili permanentnog ili napada širokih razmjera usmjerenog protiv civilnog stanovništva Tuzle.

41. U svakoj tački ove krivične prijave kojom se Novica Simić sumnjiči za kršenje ratnog prava ili običaja, ta djela i propusti bili su usmjereni protiv civilnog stanovništva Tuzle.

42.Kao komandant Istočno-bosanskog korpusa Vojske Republike Srpske, Novica Simić je svoje starješinstvo i efektivnu kontrolu nad snagama koje su sačinjavale Istočno-bosanski korpus i bile mu pripojene i/ili snagama pridruženim VRS-u vršio i pokazivao, između ostalog, izdavanjem zapovijesti; planiranjem i provođenjem vojnih dejstava, potpisivanjem dnevnih izvještaja od podređenih jedinica.

43. Dok je Novica Simić bio komandant Istočno-bosanskog korpusa jedinice u sastavu tog korpusa i pridružene snage i/ili snage povezane sa Vojskom Republike Srpske pod efektivnim nadzorom Novice Simića provodile su kampanju granatiranja civilnog stanovništva u Tuzli.

44. Navodi svih tačaka krivične prijave odnose se na ukupnu kampanju planiranja napada, napad na grad, granatiranje i djelovanje protiv civilnog stanovništva, ali s obzirom na razmjeru tog zločina Prilozi u ovoj krivičnoj prijavi navode samo reprezentativan broj pojedinačnih incidenata u cilju konkretnosti krivične prijave.

45. U predmetno vrijeme Novica Simić, Mile Dubajić, Momir Zec i Veljko Brajić su bili dužni da se pridržavaju pravila i običaja koji reguliraju vođenje rata.

Osnovi sumnje

46. Postoje osnovi sumnje da su Novica Simić, Mile Dubajić, Momir Zec i Veljko Brajić, kao komandant Vojske Republike Srpske, odnosno Istočno-bosanskog korpusa, odnosno 92. mtbr brigade JNA, a potom komandant Operativne grupe «Majevica» Vojske Republike Srpske, u periodu naznačenom u ovoj krivičnoj prijavi izdavali naređenja i nisu preduzimali nikakve mjere protiv podređenih koji su izdavali naređenja o granatiranju Tuzle, kojom prilikom su pričinjena brojna ubistva, ranjavanja i nanesena štete na stambeno-poslovnim objektima, preduzećima i komunalnoj infrastrukturu kako slijedi:

P R I L O Z I

1992.
15. maj
Prilikom realizacije planiranog vojnog osvajanja Tuzle od strane jedinica Vojske Republike Srpske, JNA i srpskih paravojnih jedinica život su izgubila 53 lica (49 pripadnici vojne kolone i 4 pripadnika policije OSUP-a Tuzla), a ranjeno je i bolnički ili ambulantno tretirano 60 lica (Podaci UKC-a Tuzla)
16. maj
Od zadobijenih povreda u bolnicu primljen Emir Malohodžić. Preminuo 5. juna U Bolnici preminuo teško ranjeni Fuad Mehinović
20. maj
Prilikom granatiranja grada sa lokaliteta Majevica u naselju Sepetari ranjena (povrede glave i stomake) Alema (Ibrahim) Sadiković (22.03.1962). Liječana u UKC-u Tuzla. Na istom mjestu ranjena je i Mediha (Sead) Sadiković, udata Hajdarević (2.04.1981), Alemina kćerka. Povrijeđena joj lijeva nadkoljenica. Liječena na UKC-u Tuzla
21. maj
Oko 13, 30 ispaljeno 30 granata sa lokaliteta Požarnice i Čaklovića. U Slavinovićima ubijena Hatidža Rizvanović, a još 10 osoba povrijeđeno.
25/26 maj 1992.
Granatirano naselje Sjenjak i tom prilikom uništeno 10 motornih vozila i pričinjena znatna materijalna šteta na obližnjim stambenim i trgovačkim objektima.
9. juni:
Pogođena Infektivna klinika. Granatiran Dragodol. Ubijena Almasa Omerčić.
10. jun
Prilikom granatiranja grada oko 9, 30 sa lokaliteta Piperi (Majevica) na licu mjesta ispred svoje kuće u naselju Mejdan ubijena Mejra Kalfić (06.04.1938). Sahranjena na mezarju Kalebići. Na istom lokalitetu (Mejdan br.14) i u isto vrijeme teško povrijeđen Jasmin Brkić (24.03.1991.). Desna nadkoljenioca uništena 90 odsto. Liječan na Kliničkom centru u Ljubljani. Rješenjem Centra za socijalni rad Tuzla broj UP-I-085-534-62/02 utvrđeno tjelesno oštećenje od 60 procenata
11. juni:
Sa lokaliteta Majevice neprijatelj djelovao po gradu oko 8, 00. Granate pale na urbano područje - Mjesna zajednice Kula. Prilikom granatiranja grada ubijeni Muhamed Selimović, izbjeglica iz Gornje Tuzle, Afan Nalić (1.4.1964) (nakon pada prve granate istrčao iz svoje kuće da pomogne ranjenicima, a onda je pala i druga granata od koje je poginuo) i Mirsada Kamerić. Teško su ranjeni: Atif Kamerić, Muhamed Jogunčić, Senada Muratović, Selma Tarović, Edin Omerdić, Franjo Nikić, Ferida Osmić, Hatidža Omerašević i dr Jasmin Delić, koji je pokušao da pomogne ranjenim. Lakše su ranjeni: Fahrudin Jusufi i Alen Kamerić

12. jun Prilikom granatiranja grada ubijena Zineta Fifer, a teško ranjena Aiša Mešanović koja je preminula 14. juna.

18. jun Prilikom artiljerijskog djelovanja po gradu ubijeni Ismet Muslimović i Jasmin Softić.

21. juni: Oko 14, 00 granitirana Tuzla. Ubijeni Zinka Tifić, Enisa Mitrović i Milica Terzić. Ranjeni su Ranko Mitrović, Safet Trle i Fehrija Alibašić.

23. jun Priligom granatiranja grada ubijeni Rado Nikolić, Vaskrsije Jovičić, Mevludin Đedović, Adem Dugalić, Admir Mujkanović i Zikret Brković

26. juni Prilikom granatiranja grada teško ranjen Amer Handanović (1973). Primljen na Hiruršku kliniku. Preminuo sutradan

27. jun Prilikom granatiranja grada teško ranjen Drago Ćazić (1928) – umro 5. jula.

28. jun Prilikom granatiranja Tuzle ubijeni Sead Alečković, Abaz Bijedić, Alija Nukić

1.jul Prilikom granatiranja grada ubijena Zilija Avdić, a teško ranjen Mehmed (Mehe) Fačić (1947) – umro 5. jula

4. jul Prilikom artiljerijskog djelovanja po gradu ubijen Admir Džagić (1970).

6. jul Prilikom granatiranja ubijeni Ševala Mujaković i Husein Arapović (1967) Teško ranjen u bolnicu primljen Muhamed Pozderović. Preminuo 7. jula

8. jul Prilikom granatiranja Tuzle ubijen Hazim Fazlić.

12. jul Prilikom granatiranja Tuzle ubijena Zejneba Kumrić (1959) izbjeglica iz Srebrenice.

10. jul Prilikom granatiranja ubijen Milan Janković.

22. jul Prilikom granatiranja Tuzle ubijen Nedžad Selimović (1956)

27. juli: Prilikom granatiranja istočnog dijela Tuzle ubijena djevojčica Edina Lolić. Tom prilikom ranjeni su Osman Salihović, Suada Huremović, Sanela Arnaut, Sanela Ibrahimović, Hanka Muminović, Meho Nakičević, Fazlija Delić, Jusuf Mešanović, Rašid Mutapčić, Nedžad Djedović i Suad Krapinac

4. august Nakon granatiranja Tuzle u bolnicu primljena teško povrijeđena Mevlida Hodžić. Preminula pod zadobijenih povreda 10 augusta.

6. august Nakon granatiranja grada na Hirurgiju primljen teško povrijeđeni Salih Hadžiselimović. Preminuo 16. augusta.

9. august Nakon granatiranja Tuzle u bolnicu primljena teško ranjena Hanifa Kovačević. Umrla od zadobijenih povreda 11. augusta.

14. august Prilikom granatiranja grada u Ši Selu, Ulica Đure Đakovića br. 20, na licu mjesta ubijena, u vlastitoj kući, Fatima (Sulejman) Bećirović (25.11.1961.) Sahranjena je na mezarju Goli brijeg. Tom prilikom ranjen je i njen otac Sulejman Bećirović, a neposredni svjedok je bila Sevleta Bećirović. Istog dana zbog granatiranja smrtno je stradao i Selmir Smajlović.

16. august Priligom granatiranja ubijena Ljiljana Marjanović iz Gornje Lipnice, zaselak Marjanovići

17. august Zbog teškog ranjavanja prilikom granatiranja grada na Ortopediju primljen Izet Suljić iz Tuzle. Preminuo od zadobijenih povreda 18. augusta.

20.august: Granatiran grad. Ubijeni Anto i Mira Pečenko. Mira preminula 22. augusta. Na Hirurgiju, teško ranjena, primljena Mirjana (Grahilovski) Imamović (1952) iz Tuzle. Preminula istog dana..

21. august Prilikom granatiranja grada ubijeni Adem Muratović (1933), Refik Aljić, Nedžad Altumbabić, Fehim Avdić (1954), Adem Dugalić,

26. august Granatiran grad. Poginuo bračni par Vera i Leo Mott.

10. septembar Oko 15, 00 granatirana Tuzla sa lokaliteta Kadijina česma na Majevici. Granata pala iza zgrade Omladinskom doma. Četri lica poginula: Sead Sprečić, Danica Čekanović, Rizah Guber i Nura Topalović. Lakše i teže ranjeno 20 lica.

15. oktobar Prilikom granatiranja grada sa lokaliteta Majevica na svom kućnom pragu (naselje Ši Selo – Vukovarska br.8) ubijena je Esma (Husein) Šljivić (15.07.1966) – granata aktivirana na rogu njene kuće.

16. oktobar Sa lokaliteta Kicelj (Majevica) granatiran grad oko 14.50. Granate pale na lokalitet kod zgrade nekadašnjeg Doma armije. Ubijeni Begajet Ahmetović, Osman Kupinić i neidentifikovana žena. Ranjeni su Ivica Kantar, Faris Ovčina, Ana Mosković, Asim Vrtagić, Miloš Jurković, Štefko Šimić i Omer Bojkić.

18. oktobar Granatiran bolnički kompleks na Gradini

6. novembar Sa lokaliteta Kicelj (Majevica) granatirana Tuzla. Granata eksplodirala u centru grada, kod Pozorišta. Ubijen Branko Grabovica. Tri lica povrijeđena.

7. novembar Granatirana Tuzla. Ubijeni Zehra Pašić (1962), Nevenka Ostojić i Hajrudin Hadžić (13.3.1955) Ranjeni Fikret Ibrišimović, Admir Hadžić (1979), Enisa Hadžić (1981) Jasmin Hadžić (1976), Zlata Hadžić, Milorad Janjić, Hasan Altumbabić i Mustafa Jakubović.

16. novembar Granatirana Gornja Tuzla. Ranjen Mehdin Tahirović

23. novembar Granatirana Gornja Tuzla. Ubijena Senada Osmanović

28. novembar Prilikom granatiranja grada (lokalitet Brčanska Malta) teško je ranjen i istog dana u bolnici preminuo Mirsad (Salih) Memić (8.3.1975.) Svjedoci njegovog stradanja su Šuhrija Butković i Pašan Mujkanović, oba iz Tuzle. Na istom lokalitetu na licu mjesta smrtno stradao Damir (Alija) Muharemović (11.05.1975). Sahranjen na mezarju Kula.

2. decembar Tenkovske granate ispaljene sa lokaliteta Vis-Gavranić (Majevica) (azimut oko 62 stepena) oko 12, 50 pale su u naselje Slatina i ispred zgrade u Rudarskoj ulici broj 10 (zgrada poznata kao «Zenica») Tom prilikom ubijeni su: Daniela Miholić (1969), Šefika Bajić (1949), Amir Mujačić (1949), Amel Žunić, Ivica Bajtal, Emira Sarajlić (1953) i njeno dijete rođeno 1992., Milena Ljubojević (1957), Blagoje Jović (1938), Hasnija (Alija) Jusufović (21.10.1960 – teškko ranjena preminula je 9.12. iste godine i Faruk Šakambeta. Tom prilikom ranjeno je oko 30 lica.

12. decembar Granatirana Gornja Tuzla. Ranjena 4 lica.

1993.

Januar ´93 Prilikom granatiranja Gornje Tuzle ranjen Muharem Sulejmanović

Februar ´93 Prilikom granatiranja ranjeni su Nusret Halilović (1975), Mostarska ulica, Tuzla, Sanja Stević (1973), Slavka Mićića br. 13. Tuzla.

19. februar Prilikom granatiranja bolničkog kompleksa Gradina oko, 10, 20 sati (projektili ispaljeni sa lokaliteta Kadina česma (Majevica) ranjeni su Hidajet Kolak (1976) iz Banovića, ranjen u bolničkom krugu i Dobrinka Marković (1941), ranjena na radnom mjestu u Bolnici Gradina.

Mart ´93 Prilikom granatiranja povrijeđeni su Džemila (1932) iz Gornje Tuzle, Hasan Karanović (1931) iz Gornje Tuzle i Edin Hasanović (1977) iz Tuzle

18. april Prilikom granatiranja grada oko 14, 00 ubijen Edin Dedić (1.1.1970)

21. april Prilikom granatiranja Gornje Tuzle teško ranjena Fatima Ajdaslić (21.02.1929). Mišljenjem Instituta za ocjenjivanje radne sposobnosti Sarajevo broj 08-533-351 od 23.04.2002. utvrđen je 100 procentna invalidnosti II grupe. Takođe, prilikom granatiranja ranjeni Anto Andrić (1933) i Ibrahim Berbić (1915) i Konstantin Rosić (1926)

5. maj Prilikom granatiranja ubijeni bračni par Ivica i Aida Šimić (Stupine B4/3), a ranjeni su Alen Šimić, dijete (Stupine B4/3), Emina Mandžukić (1934), Ademir Babić (1984), Emin Vehabović (1988) i Šefik Hodžić (1949) svi iz Tuzle.

5. maj Sa lokaliteta Gavranić (Majevica) granatirana Tuzla oko 20, 05 sati. Granate pale na u naselju Stupine.

9. jun Sa Majevice u vremenu od oko 20, 25 sati djelovala artiljerija po Gornjoj Tuzli.

Juni ´93 Prilikom granatiranja povrijeđeni su Almir Avdić (1982), Tuzla, Atifa Jašarević (1936), Tuzla, Božana Bošnjaković (1923), Simin Han, Mirza Ćatibušić (1981), Gornja Tuzla i Faruk Ćatibušić (1986), Gornja Tuzla.

2. august Sa lokaliteta Greda (Majevica) oko 14, 55 neprijateljska artiljerija djelovala po Brčanskoj Malti – prodavnica Fidelinka.

6. oktobar Prilikom granatiranja grada ubijen Muharem Feukić na licu mjesta, a ranjeni su Feukić (Muharem) Jasmin (1988) i majka Jasminova ranjena u ruku sa tri gelera.

1994.

13 januar Sa lokaliteta Greda (Majevica) u 14, 57 neprijatelj djelovao po gradu. Granate pale ispred Omladinskog doma i kod Centra

15. januar Iz šireg regiona Majevice neprijateljska artiljerija djelovala po gradu u sedam (7) navrata sa različitim intenzitetom: 5, 18 (dvije granate), 9, 25 (dvije granate), 10, 35 (dvije granate), 12, 25 (jedna granata), 15, 05 (jedna granata), 18, 25 (jedna granata i 21, 30 (jedna granata). Granate pale na urbane dijelove Tuzle.

16. januar Sa šireg majevičkog platoa po gradu djelovala artiljerija u četri (4) navrata: 10, 22 (jedna granata), 13, 51 (jedna granata), 19, 10 (jedna granata) i 22, 03 (jedna granata). Granate su pale na uže gradsko jezgro što nedvosmisleno potvrđuje namjeru neprijatelja da nanese što veću štetu civilnom stanovništvu.

21. januar Prilikom granatiranja grada ubijena Dževida Feukić (1958)

23.januar Prilikom granatiranja grada (artiljerija djelovala sa lokaliteta Ploče (Majevica) granate pale na lokalitet pijace na Brčanskoj Malti u 16, 40. Tom prilikom ubijeni su Vahida Čičak, Elvira Jamaković (1971), Nazif Sefedini, Nuseret Hrnjić,

25. januar Prilikom granatiranja Tuzle sa lokaliteta Ploče (Majevica) granate su u 14, 55 pale na lokalitet raskrsnice kod Udruženje poduzetnika, preko puta Međunarodna galerije portreta). Tom prilikom ubijen Alis Hadžihrustić (11.02.1976.). Vozilom UNPROFOR-a prebačen na KMC gdje je pao u komu. Preminuo je 30.01.1994. Sahranjen na mezarju Borić Na istom lokalitetu i u istom trenutku smrtno stradao Mevludin Huskić (1958) i njegov sin.

20. februar Sa šireg platoa Majevica u 9, 20 neprijateljska artiljerija djelovala po gradu. Granate su pale kod Pivare.

9. mart Sa lokaliteta Majevica u 16, 30 neprijatelj djelovao po gradu. Granate pale na gradsko jezgro. Ubijen Sead Smajić (7.4.1950) – granata pogodila stan. Na istom mjestu poginuo njegov sin, a ranjena supruga i stariji sin.

10. april Sa lokaliteta Gavranići (Majevica) neprijatelj u 17, 40 djelovao po gradu. Granate pale na raskrsnicu ispred prodavnice «Crveni 7».

21. april Prilikom granatiranja grada ubijen Jusuf Hamidović

1.maj Prilikom granatiranja ubijena Nataša Čvrljak (1971)

11. maj Prilikom granatiranja lokaliteta Brčanska Malta – Pijaca ranjeni su Himzo Hodžić (1934), Mulaga Jahić (1941), Šefik Bučaj (1934), svi iz Tuzle i Osman Tinjić iz Humaca. Ubijen je Hajrudin Baraković, čuvar na Velikoj pijaci.

22.maj Prilikom granatiranja Mjesne zajednice Gornja Tuzla ubijena je Vezira (Fehro) Selimović (1962), a ranjeni su Hamdija (Muharem) Selimović (1958), Suada (Muharem) Mehinović (1961), Muhamed (Muharem) Mehinović (1957) svi iz Gornje Tuzle.

14. jun Prilikom granatiranja Gornje Tuzle ranjena Ramiza Mehanović iz Gornje Tuzle

7. jul Prilikom granatiranja povrijeđena su slijedeća lica: Sakib Kurbašić- teža povreda, B.Parovića 13, Tuzla; Jusuf Suljkanović (1952) –lakša povreda, radnik UniverzitetaTuzla; Zlata Kuduzović (1951) frizerka, Tuzla. Teško ranjen u glavu Suljo Džaferagić. Preminuo 23.8.iste godine u 26-oj godini života.

23. jul Sa šireg lokaliteta Majevice u 12, 30 neprijateljska artiljerija djelovala po gradu. Granate pale u Rudarskoj ulici. Prilikom granatiranja povrijeđen u naselju Stupine Ilija Kerkez (1927), A. Herljevića 8, Tuzla i Rasema Ahmić (1947) iz Tuzle

3. august Prilikom granatiranja ranjeni su Jasmin Dropić (1979) iz Tuzle (Sjenjak), Adem Vehabović (1941) iz Tuzle (Moluhe), i Ibrahim Vehabović (1970) iz Tuzle (Moluhe) i Sabahudin Vehabović (1973) iz Tuzle (Moluhe – Peje Markovića 157), Dževad Memić (1971), P. Markovića, Tuzla; Sead Šehić (1935), Tuzla

6. novembar Prilikom granatiranja Gornje Tuzle ranjena Fatima (Huseina) Mehić (1943) Abdulah Jašarević (1978), Rizo (Juso) Osmanović (1965) i Mirsada (Ismet) Berberović, iz Gornje Tuzle

8. novembar Prilikom granatiranja povrijeđen Senad Husanović (1977), učenik iz Tuzle, Munib (Osman) Joldić (1937) ranjen na lokalitetu Drežnika oko 15, 30; Senad (Ševalija) Husanović (1977), učenik, Zenička 92, Tuzla ranjen prilikom granatiranja u 14, 40. Prilikom granatiranja u 14, 30 ubijen je na lokalitetu Hudeč Damir (Fadil) Plavšić (1972), Zenička 49, Tuzla

15. novembar Iz šireg regiona Majevice neprijatelj djelovao svojom artiljerijom po gradu u 11, 00. Granate pale na područje Mjesne zajednice Paša Bunar. Prilikom granatiranja Tuzle ubijen je Sakib (Nazif) Babović (1930), a ranjeni su Mersad (Sakib) Babović (1963), Ademir (Ćazim) Babović (1964) i Nezira (Muharem) Bektić (1936) svi iz Tuzle.

16. novembar Sa šireg prostora Majevice neprijateljska artiljerija djelovala po gradu u 21, 50. Granate pale u naselje Solina. Ubijen Azem Selimović.

17. novembar Sa šireg prostora Majevice neprijatelj djelovao po gradu svojom artiljerijom u 11, 08 sati. Prilikom granatiranja u blizini Hotela «Bristol» - Ulica Valtera Perića, ubijena Zarifa (Ejub) Hašimović, rođena u Teočaku, prognanica nastanjena u Tuzli.

18. novembar Prilikom granatiranja grada oko 18, 00 sa šireg lokaliteta Majevice (granate su pale na lokalitet Mjesne zajednice Kula) ubijeni su: Enes (Ismet) Hodžić (1982) iz Tuzle i Asmir (Asim) Hodžić (1972) iz Tuzle. Ranjeni su Hasan (Zejnil) Zejnilović (1948), Muhamed (Ohran) Husienović (1943) – ranjen kod Mljekare i Ismet (Redžep) Hodžić (1954) svi iz Tuzle.

22.novembar Sa majevičkih položaja u 21, 00 po Tuzli djelovala neprijateljska artiljerija. Granate pale u naselje Solina i Brčanska Malta. Ubijen Suad Đelilović.

1995.

13.april Prilikom granatiranja grada –lokalitet raskrsnice u Crvenim njivama – ranjeni su Mirza (Mustafa) Hajdarević (1984), Mirela (Mustafa) Hajdarević (1985), Melina Hajdarević (1986) i Mevla Kalesić (1935).

8.maj Iz šireg regiona Majevice neprijateljska artiljerija djelovala u 11, 30 po gradu. Granate pale na Trg slobode kod nekadašnje zgrade «Barok». Prilikom granatiranja grada ranjeni su Jasminka Kulaglić (1962)-mjesto ranjavanja Solina, Ramiz Ramić (1924), Mustafa Mujić (1958), svi iz Tuzle, Munib Bečić (1946), progananik iz Bratunca, Džemila Šišić (1936) prognanica iz Sapne, Haso Karanović (1928), prognanik iz Koraja, Abdulaziz Hasić (1975), prognanik iz Zvornika, Haša Jahić (1940), prognanica iz Sapne, Zaim Hanečević iz Živinica, Ramiz Džafić, iz Tuzle, Muris Osmanović (1968), prognanik iz Bratunca i Ibrahim Bećirević (1950) iz Tuzle.

9.maj Iz šireg regiona Majevice djelovala neprijateljska artiljerija po gradu u dva navrata: 13, 30 i 16, 30 časova. Granate padale u ulici P.Miljanovića i naselje Solina. Prilikom granatiranja grada – lokalitet Hendek, Ulica Fra Grge Martića 12 – ranjeni su Sanja Paočić (1950), Tamara Paočić (1992), Ekrem Mujkanović (1934), Desa Mujkanović (1937) svi iz Tuzle

11. maj Iz šireg regiona Majevica neprijatelj djelovao po gradu u 13, 25 sati. Prilikom granatiranja grad na lokalitetu kod Socijalnog osiguranja – Slastičarna «Kod Šaćira» ubijeni Hamdija Jelkić i Nedžad Gluhić, a ranjeni su Midhat Muminović (1934), Jasmina Avdić (1952), Ramiz Saltić (1950) svi iz Tuzle i Sefida Mustafić (1960), prognanica iz Vlasenice, nastanjena u Đurđeviku-Živinice.

25. maj Jednom granatom ispaljenom sa Ozrena u centru Tuzle ubijen je 71 gradjanin, a ranjeno vise od 120. Nakon Srebrenice to je najvece stradanje civila u proteklom ratu i koje jos uvijek nije procesuirano pred domacim pravosudjem.

28. maj Prilikom granatiranja grada na licu mjesta (autobuska stanica «Kod Lovca», preko puta Muzičke škole) ubijen Pero Pekić (18.06.1935). Sahranjen na groblju Trnovac.

1. jun Iz šireg regiona Majevice naprijatelj djelovao svojom artiljerijom po gradu u dva navrata: 7, 30 i15, 00. Granate pale u Gornju Tuzlu

16. jun Prilikom granatiranja grada ranjeni su Emira Sulejmanović (1960), Štefko Simić (1953) i Muhamed Sejranić (1975) svi iz Tuzle.

18. jul Iz šireg regiona Majevice neprijateljska artiljerija u 20, 25 djelovala po gradu. Prilikom granatiranja centra grada (lokalitet između bivšeg Aero-kluba i Robne kuće «Elma») ubijena je Fatima (Šaćir) Zoletić (28.08.1937). Sahranjena je na mezarju Tušanj. Ranjeni su: Emina Grgurić (1956), Irena Grgurić (1992), Pašaga Žunić (1950), Abdulah Kadribašić (1977), Amir Atić (1976), Refija Topčić (1973), Pero Trišić, Elvedin Ahmetović (1980), Sanja Žunić (03.01.1986) i Džemal Šemsudinović (1931), svi iz Tuzle.

13. august Iz šireg regiona Majevice neprijateljska artiljerija djelovala po užem gradskom jezgru u 13, 00 sati.

25. august Prilikom granatiranja grada na kućnom pragu ubijen Mevludin Halilović

Dokazni materijal:

1. Transkript telefonskog razgovora između Milana Dubajića i Seada Avdića
2. Fotokopije potvrda o smrti UKC Tuzla za navedene žrtve
3. Dokumentacija Opštinskog šptaba civilne zaštite Tuzla
4. Ratni dnevnik Sejfudina Vrabca, pirotehničara specijaliste
5. Video-snimci posljedica granatiranja grada

Svjedoci:
1. dr.sci. Sjefudin Vrabac, red. prof. Rudarsko-geološko-građevinskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, tokom rata pripadnik Jedinice specijalne namjene za neeksplodirana ubojna sredstva Opštinskog štaba Civilne zaštite Tuzla
2. Svi ranjeni navedeni u Prilogu

Predsjednik Upravnog odbora
Fondacije «Istina-Pravda-Pomirenje»
Sinan Alić
City on a grain of salt. Tuzla means a place of salt and it lays on top of the salt lake. It is suspected it has been there for around 7000 years as one of the oldest places in Europe.
© 2010. 15maj.com